Zdravko Mikolaj već 46 godina radi kao medicinski tehničar – gipser u čakovečkoj Bolnici. Vrsni je stručnjak u svojem poslu, edukator i demonstrator koji svoje znanje prenosi diljem Hrvatske, a kao suautor potpisuje i prvi udžbenik posvećen vještinama u gipsaonici...
Punih 46 godina staža iza sebe ima medicinski tehničar – gipser
Zdravko Mikolaj (65) iz Vratišinca. Svih 4,5
desetljeća proveo je u Županijskoj bolnici Čakovec, u koju je još
1973. godine došao na praksu, tada kao učenik srednje Medicinske
škole Varaždin, a od 1976. godine u Bolnici je i zaposlen.
U tada novoj bolničkoj zgradi, u hitnoj kirurškoj ambulanti s
gipsaonicom, učio je od iskusnih starijih kolega Josipa
Golenka, Josipa Damiša i Josipa Topleka, a unazad 15
godina gipsaonica djeluje pod okriljem Poliklinike kirurških
djelatnosti u prizemlju nove bolničke zgrade.
KOGA ZDRAVKO NIJE GIPSAO?
Koliko je do danas zagipsao ruku, nogu i ostalih dijelova tijela,
naravno, nemoguće je statistički popratiti, ali sigurno je da su
unazad gotovo pola stoljeća rijetki Međimurci i Međimurke kojima
napuknutu kost nije zagipsao upravo Zdravko. Ili, da zornije
dočaramo…
– Kad smo tijekom Domovinskog rata dobivali materijal iz
donacija, došao je i jedan cijeli vagon gipsanog zavoja najužih
dimenzija, namijenjenih gipsanju ruku. Bila je to neka ratna
zaliha još ih 1963. godine iz Njemačke i evo, ja sam lani uspio
potrošiti taj cijeli vagon, smije se Zdravko, iako, dodaje, nije
ni to baš precizna slika, jer je se taj vagon odnosio samo na
ruke, a gdje su još i noge…
UDŽBENIK KAO KRUNA KARIJERE
Zdravko Mikolaj vrsni je stručnjak u svojem poslu, član Društva
medicinskih tehničara gipsera Hrvatske udruge medicinskih
sestara, edukator i demonstrator koji svoje znanje prenosi diljem
Hrvatske, a kao suautor potpisuje i prvi udžbenik za učenike 5.
razreda medicinskih smjerova i više medicinske sestre ‘Vještine
medicinske sestre/tehničara u gipsaonici’.
– Vjerovali ili ne, dosad nije postojala nikakva stručna
literatura iz ovog područja, učilo se isključivo usmenom
predajom. Nema čak ni posebnog predmeta u školama, imobilizacija
i gipsanje tek su izborna nastava i već prije desetak godina
pokrenuo sam inicijativu da se izda ovakav udžbenik. Nismo se
tada uspjeli organizirati, ali evo, lani je knjiga napokon izdana
i mogu reći da je to kruna moje karijere, htio sam budućim
kolegama ostaviti mogućnost edukacije, pojašnjava Zdravko.
PREMALO CIJENJENI
Kad se prisjeti vlastitih srednjoškolskih dana, bio je to, kaže,
uzbudljiv ali iscrpljujuć period.
– Budio sam se u 4:00 ujutro da bih stigao najprije iz Vratišinca
u Mursko Središće na autobus za Varaždin. U 6:00 već sam bio na
praksi u bolnici, radio sam do podneva i onda nakon kratkog
predaha već u 13:05 na nastavu, sve do 18:00. Opet na vlak za
Čakovec, autobusom do Središća, pa Vratišinca. I tako četiri
godine svaki dan. Kad su me onda kasnije pitali kako sam mogao
raditi 24-satna dežurstva, samo sam se sjetio da sam tijekom
srednje škole 17 sati radio badava, a ova 24 sata sam ipak dobio
plaćeno pa sam bio sretan, prisjeća se Zdravko.
Ipak, ističe da posao medicinskog tehničara – gipsera nije
vrednovan ni cijenjen koliko bi trebao biti, pa je stoga danas
sve veći manjak stručnjaka ovog profila.
– Posao je izuzetno odgovoran i prilično zmazan, nije isto raditi
to ili na šalteru upisivati pacijente. Da se razumijemo, meni bi
bilo teško raditi na šalteru, ali naš posao nije dovoljno
cijenjen niti plaćen i problem s kadrom se osjeća diljem cijele
zemlje, pojašnjava.
Bez obzira na sve, ipak dodaje, da ponovo mora birati, opet bi
izabrao svoj posao.
– To je zanimanje u kojem sam se našao. Traži i malo
kreativnosti, pa i estetike, ali prije svega stručnost i znanje.
U vrijeme kad sam se ja školovao, kurikulum je bio izuzetno
širok, ali se pripravnički staž nakon školovanja obavljao samo
jednom odjelu na kojem se nastavilo raditi – do penzije. Meni su
isprva ponudili oftalmologiju, ali nekako mi to nije bilo
dovoljno dinamično, a onda sam stigao u hitnu kiruršku ambulantu
s gipsaonicom i – tu sam ostao, smije se Zdravko.
VIŠE OPERIRAJ, MANJE GIPSAJ
S napretkom medicine mijenjala se i njegova profesija, pa je gips
danas sve manje u upotrebi.
– Nekad se puno manje operiralo pa smo više gipsali, ali danas se
puno teškoća u lokomotornom sustavu rješava operativno ili
ortozama. Osim toga, u upotrebi su i moderni materijali,
plastika, drvo, sintetika… Naravno, neće naše zanimanje
izumrijeti, mi ćemo i dalje gipsati, samo su materijali malo
moderniji, ali imobilizacija ostaje imobilizacija, nevezano od
čega je izrađena, ističe Zdravko.
Kao i u mnogočemu drugome, Županijska bolnica Čakovec, dodaje,
svojim pacijentima i u ovom području nudi dodanu vrijednost.
– Uvijek smo bili ispred svojeg vremena, i još uvijek jesmo.
Plastični gips smo počeli postavljati još za vrijeme rata, meni
je to tad bio materijal koji nikad nisam vidio, ali sam se
educirao i radio sam na tome da uđe u praksu i u našoj Bolnici.
Danas nam je to već normalno, plastični gips se postavlja u svim
bolnicama, iako samo kod nas u Čakovcu i Zadru pacijenti imaju tu
prednost da ne moraju prvo gips kupiti pa ga donijeti k nama u
gipsaonicu, nego obrnuto. Osim toga, naši pacijenti tu dobivaju i
štake pa tek kasnije rješavaju doznake, što opet drugdje nije
slučaj iako je potpuno nelogično – ako meni pacijent sa stola
stane na gips jer još nema štake, posao kojeg smo napravili više
nema nikakvog smisla, pojašnjava Zdravko.
Ipak, naglašava i da plastični gips nije za svaku imobilizaciju i
liječničku indikaciju, iako pacijenti sve češće u njegovu
gipsaonicu ulaze s upravo takvim, glasnim i odrješitim
prohtjevima.
– Ja nisam zabavljač niti sam tu da ispunjavam nečije želje, ja
sam profesionalac koji radi svoj posao i priznajem, temperamentan
sam, neposredan i glasan pa to ne ‘sjedne’ uvijek svima. Ali ne
možemo svi biti isti, smije se Zdravko.
FIZIOTERAPEUT, SVJETSKI PUTNIK I POLJOPRIVREDNIK
Iako nakon punih 46 godina staža broji svoje zadnje dane u
gipsaonici čakovečke Bolnice, još ni sam nije načisto, kaže, što
će kad u studenom kucne i službeni datum za odlazak u mirovinu.
I bez posla raspored mu je gusto ispunjen, jer se još od sredine
’90-tih bavi i sportskom medicinom – kao fizioterapeut je bio
angažiran u NK Čakovcu, ŽRK-u Zrinski, a posljednjih je godina
pojačanje MRK-a Čakovec.
Slobodno vrijeme najradije provodi u svojem vinogradu i voćnjaku
u Zebancu u kojem uzgaja aroniju i proizvodi vlastiti sok, a sa
suprugom Šefanijom i vjerskim zajednicama
proputovao je gotovo cijelu Europu. Posebno je ponosan i na svoje
kćeri – Maju Mikolaj Kirić, specijalisticu
interne medicine i užu specijalisticu endokrinologije u ŽBČ već
smo predstavili u našoj ‘Priči iz Bolnice’, a mlađa kćer
Nina Mikolaj Varga profesorica je matematike u
Gimnaziji Josipa Slavenskog Čakovec.
Razmišlja Zdravko i malo produžiti radni staž, ali još ne može
prelomiti…
– Možda samo odem na svoj breg u Zebancu sedeti… Ali s obzirom
na moj temperament, teško da će se to dogoditi, zaključuje s
osmijehom.