Kada smo parkirali uz plažu, istrčali su iz automobila i smočili prste ruku u moru te ih liznuli da vide je li uistnu slano, prisjećaju se udomitelji prvog susreta djece s morem…
Teta i striko druga su imena Anđeli (58) i
Renatu (58) Farkašu iz Gornjeg Kuršanca. Tako ih
trenutačno zove dvoje mališana kojima je ovaj bračni par
udomitelja otvorio vrata svog doma i o kojima brinu.
A biti udomitelj nije lak posao, ako brigu o djeci uopće možemo
nazvati poslom jer bez ljubavi ovaj je ‘posao’ nemoguće
obavljati. Kad preuzmete brigu o djetetu, preuzimate sve zadaće
roditelja, odgajate ga, brinete o njemu kada je bolesno i s njim
pišete zadaće. Tu je i niz izazova na koje malo tko može biti
spreman…
Bračni par Farkaš trebao je ispuniti brojne uvjete te proći
edukacije kako bi stekli pravo na udomljavanje, a nakon toga su
došli prvi mališani…
– Djeca koja dođu često jako loše vladaju hrvatskim jezikom ili
bivaju traumatizirana situacijama iz kojih su došla pa treba
vremena i truda da im se vrate osmijesi. Kad nam je došlo prvo
dijete, bila je to djevojčica, nekoliko tjedana uopće nije
željela razgovarati s nama, prisjeća se Anđela.
Danas su već iskusni… iza njih je deset godina udomljavanja.
Pomoć imaju u Centru za socijalnu skrb Čakovec čije socijalne
radnice i psiholozi stoje na raspolaganju 24 sata. Anđela i
Renato su uz pomoć stručnjaka podigli na noge djevojčicu i
dječaka, a danas brinu o dvoje osnovnoškolaca koji, iako iz
različitih obitelji, jedan drugoga smatraju bratom.
KĆI OTIŠLA
– Odlučili smo postati udomitelji nakon što je naša kći stasala i
odselila u inozemstvo. Tada smo još živjeli u stanu u Varaždinu,
ali smo odlučili preseliti u Kuršanec gdje smo kupili veću kuću s
dvorištem kako bismo imali sve uvjete. Djeca koja su kod nas su
upoznata s cijelom situacijom. Ne zovu nas “mama” i “tata” jer mi
to nismo, oni imaju svoje roditelje i sukladno preporukama
stručnjaka kontaktiraju s njima, odlaze u posjet i na praznike.
Kod nas ostaju isključivo dok se ne ostvare uvjeti za povratak
roditeljima, dok ne završe školovanje ili eventualno odu
posvojiteljima, napominju Farkaševi.
Iako su udomljenim mališanima pružili sve svoje vrijeme i
podredili im živote, svjesni su da će djeca otići, ali kako
ističu, djeca i trebaju krenuti svojim putom, to je normalan dio
života.
– Bude teško na rastanku, ali kad vidiš sretno i veselo dijete i
znaš da si mu pomogao i kada znaš da se svaki dan budi s
osmijehom, to je neprocjenjivo, ističe Renato te dodaje da im se
prvo dvoje djece koje su bili udomili još uvijek javlja.
– Nazovu nas i to nam je izrazito drago, a mi ćemo uvijek biti tu
za njih ako zatrebaju neki savjet.
SVAKODNEVICA
A kako izgleda jedan dan u životu udomitelja? Renato radi u
ljevaonici, a Anđela u Zavodu za hitnu medicinu u Varaždinu pa
svoj raspored prilagođavaju mališanima.
– Ja radim isključivo noćne smjene pa kad dođem s posla pripremim
doručak djeci te ih odvezem u školu u Varaždin. Potom odspavam
dok im ne završi nastava, a supruga u to vrijeme ode na svoj
posao. Po završetku nastave odem po njih, vratimo se kući i svi
zajedno ručamo, a nakon toga slijedi pisanje zadaće u čemu im
pomaže supruga. Tek tada slijedi igra i slobodne aktivnosti,
priča nam Renato.
Kako nam sugovornici napominju, za školovanje u Varaždinu
odlučili su se kako bi djecu odmaknuli od mogućih štetnih
utjecaja okoline, a Škola i Ministarstvo obrazovanja su im pri
tome maksimalno izašli u susret.
– Djeca su prirodno radoznala i željna znanja, tako da vrlo brzo
napreduju. Probleme s čitanjem i pisanjem smo riješili u svega
nekoliko tjedana, a tu moramo zahvaliti i učiteljicama koje su
uložile dodatan trud, ističe Renato.
– Rad i trud su vrlo brzo vidljivi, a promjene su velike. Od
djeteta koje je na nastavi bilo nekoliko puta mjesečno prije
udomljavanja, dobijete dijete koja jedva čeka nastavu, brižno
sprema torbu, a iz škole stiže uz uzvik – ‘Teta, dobili smo
četvorku!’ I što vam više treba!, dodaje Anđela.
SLANO JE!
Samo udomiteljstvo prožeto je i brojnim anegdotama i izazovima s
kojima su se Farkaševi susreli.
– Htjeli smo djecu po prvi put odvesti na more, ali su bili
neplivači pa smo morali kupiti bazen kako bi stekli barem osnove.
Nakon toga smo krenuli na more, a oni su bili toliko uzbuđeni da
su već na Varaždin Bregu vikali da vide more, prisjeća se uz
smijeh Anđela pa dodaje:
– More su ugledali ipak nešto kasnije, a kada smo parkirali uz
plažu, istrčali su iz automobila i smočili prste u moru te ih
liznuli da vide je li uistinu slano, pričaju nam naši
sugovornici.
To su trenuci koji im pune srce. Zauzvrat udomitelji dobivaju
iskrenu dječju rečenicu koja im znači sve:
– Teta i stirko, volim vas u srcu!
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj
3.48