Tijekom krize 2008. godine Spomenka i mlađi sin Nedin ostali su bez posla. Bila je to prekretnica za obitelj. Od poljoprivrednih amatera odlučili su postati profesionalci
Ima već 15 godina otkad je obitelj Sarač uz poticaje za trajne nasade posadila 450 sadnica lješnjaka na omanjoj parceli u Novom Selu Rok. Namjera im je bila da sebi stvore ugodno mjesto za opuštanje izvan grada.
– Htjeli smo stvoriti nešto što će narasti pa da imamo kad odemo u mirovinu. Napravili smo gore malu kućicu, roštilj, mjesto za opuštanje, govori Mirsad koji je u to vrijeme imao servis plinskih trošila.
Supruga Spomenka radila je u prodavaonici tekstila. Prvih pet, šest godina dok biljke nisu porasle, bralo se lješnjaka dovoljno tek za ispeći koji kolač ili tortu.
– Prva ozbiljnija berba je bila kad smo pobrali prvih 100 kilograma i to nakon nekoliko godina, sjeća se Spomenka, kao i financijske krize 2008. godine kada su ona i mlađi sin Nedin ostali bez posla. Bila je to prekretnica za obitelj. Od poljoprivrednih amatera odlučili su postati profesionalci. Imali su lješnjake koje su najprije počeli prodavati na čakovečkoj tržnici. Spomenka je naslijedila manju parcelu na koju su posadili 300 grmova aronije.
– Onda smo se odlučili ozbiljnije početi baviti poljoprivredom. Nije mi bilo strano raditi, motiku sam znala koristiti i tako smo krenuli. Sve smo u početku radili ručno i dugo je bilo tako. Pridružio nam se i mlađi sin Nedin, prisjeća se Spomenka vremena kada su morali naći novi izvor prihoda.
POSVEĆENOST
– Od vikend-poljoprivrede se ne može živjeti. To pali kao neki dodatni prihod, no da biste preživjeli, morate se tome potpuno posvetiti, otkriva.
– Već prve godine kad smo počeli brati aroniju imali smo narudžbu za 500 kilograma. Nismo uspjeli isporučiti tu količinu i tada smo shvatili da postoji tržište. Istina je da su potrebe iduće godine već bile drukčije, ali mi smo nastavili, kaže.
Orijentirali su se na bobičasto voće, borovnice, crveni i crni ribiz, jostu, haskap. Uz već postojeće lješnjake imaju i nešto višanja. Prije pet godina kupili su stari grunt u Mačkovcu gdje su pokrenuli preradu voća.
– Prvi sok koji smo napravili bio je za nas. Naime, suprugov otac ne voli piti vodu. Da ne bi stalno pio kupovne sokove, napravila sam prvi sok od jabuke. To je bilo dovoljno da se time počnem ozbiljnije baviti. Kupili smo prešu, destilator i počeli s proizvodnjom sokova, kaže Spomenka.
Upravo je njihov sok ‘Vitaminska bomba’ hit među kupcima.
– To je čisti matični sok od šest vrsta voća bez ikakvih dodataka, primjerice vode ili šećera. Prodaje se i na tržnici u Zadru, a tamošnji prodavač nam kaže da mu kupci govore “kakvo cijepljenje, dajte mi ‘Vitaminsku bombu’” otkriva Mirsad.
Sarači gotovo sve prerađuju u džemove, sokove, ocat, suše za čaj, nektar.
– Od prvoga dana postoji veliki interes za svim proizvodima. Recimo, pekmeza je uvijek premalo. Ne biste vjerovali koliko ljudi traže pekmez. Nastojimo da budu što prirodniji, odnosno da u njima ima što manje šećera. Najpopularniji je od borovnica, primjećuje Spomenka.
Sarači godišnje prerade od 6 do 10 tona bobičastog voća. Ova je godina zbog mraza bila lošija, pa je urod bio manji i za 40 posto. Lješnjaka se godišnje bere oko dvije i pol tone u ljusci.
– To nam je dovoljno. Gledamo da proizvodimo onoliko koliko lokalno možemo prodati i koliko možemo sami proizvesti, zaključuje Mirsad.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3.481