Jedan slučajni susret prije desetak godina Čakovčaninu Iliju Juraku otvorio je okno u jedan sasvim novi i prilično neistraženi svijet, onaj ispod zemljine površine...
Iliju Juraku 34 su godine i po zanimanju je
stolar. Tijekom tjedna zaposlen je u vlastitom obrtu za izradu
drvene stolarije, rastrčan po gradilištima, no, vikendi i svaki
slobodan dan rezervirani su za odlazak na Velebit i spust u neki
od nebrojenih jamskih sustava kojima ovaj naš planinski masiv
obiluje.
– Kad bi svi speleolozi u Hrvatskoj krenuli istraživati samo
Crnopac, najveći jamski sustav u Hrvatskoj, procjena je da ga ne
bi uspjeli istražiti čak 40 godina. Trenutna mu je izmjerena
dužina 54,7 kilometara i tek je jedna točka na speleološkoj karti
Hrvatske, a gdje je tek ostatak Velebita i drugih objekata u
Hrvatskoj, pokušava nam Ilija predočiti beskraj podzemnog
svijeta.
U istraživačke ekspedicije kojima se ‘hvataju’ novi krakovi
nepreglednih špiljskih kanala kroči kao jedini licencirani
speleolog Speleološke udruge Međimurje, čije je osnivanje i
potaknuo krajem 2013. godine, te je njezin predsjednik.
Osim njega, dodaje, stručni naziv speleolog u Međimurju nose još
i Tanja Šinko i Velimir Ivačić,
oboje Čakovčani sa zagrebačkim adresama, i posebno je zanimljivo,
kaže, da su svo troje istih godina i odrasli su gotovo u istoj
četvrti u centru Čakovca.
SUSRET NA STEPENICAMA
Fantastični svijet špilja, jama, ponora i drugih krških fenomena
Ilija je otkrio, prisjeća se samih početaka, jednim slučajnim
susretom nakon festivala u Šibeniku prije desetak godina.
– S prijateljem sam sjeo na stepenice neke kuće, čiji je vlasnik,
ispostavilo se, jedan tamošnji speleolog i član Hrvatske gorske
službe spašavanja. On se taman vratio s Velebita, baš su počeli
istraživati spomenuti Crnopac koji je nastao spajanjem jame Oaze
i jamskog sustava Kite Gaćešine i tek se kasnije ispostavilo da
je najdublji jamski sustav u Hrvatskoj. Jako me sve to
zainteresiralo i ubrzo nakon toga krenuo sam u speleološku školu,
zajedno s Ivanom Plačkom, a nakon nas dvojice
još se ljudi zainteresiralo za speleologiju i završilo školu.
Krajem 2013. godine smo shvatili da nas je dovoljno da osnujemo
udrugu, pojašnjava Ilija.
Danas broje dvadesetak članova, iza sebe imaju pet škola
speleologije, te brojne istraživačke pothvate u (uglavnom)
hrvatskim jamama i spiljama, a mnoge od njih su i sami otkrili i
istražili.
ČIŠĆENJE TIJELA
Kako zapravo izgleda speleološko istraživanje?
– Speleologija je skup aktivnosti kojima je glavni cilj traženje
novih jama, novih objekata. Kad ih pronađemo, označimo ih
pločicom koja nama speleolozima služi kao signal da se ne
ponavljamo i radimo tehnički nacrt koji se potom predaje u
Katastar speleoloških objekata Republike Hrvatske u kojem su
ucrtane sve dosad istražene jame, pojašnjava.
Boravak na 200, 600 ili tisuću metara ispod zemlje, unatoč
fizičkom naporu koji istraživanje iziskuje, na tijelo ima
izuzetno blagotvoran učinak.
– Prije svega, odsječeni ste od svijeta. U jamama nema signala
mobitela i niste dostupni, a ako nemate sat, teško možete
procijeniti i koje je doba dana. Kad istražujemo veće objekte, u
njima boravimo tjedan do desetak dana i u spiljama bivakiramo –
pronađemo mjesto pogodno za spavanje, gdje u blizini ima vode, i
unutra živimo! To je takav odmor koji na tijelu jednostavno
osjetiš, u jami se na neki način pročistiš. Još je k tome zrak
negativno ioniziran, što je dodatna dobrobit za naše zdravlje, pa
se u nekim zemljama čak provodi i speleoterapija kao tretman za
neke bolesti boravkom u posebno odabranim špiljama, pojašnjava
Ilija.
ČARI PODZEMNOG SVIJETA
U nepreglednim mrežama špiljskih kanala isprepliću se prolazi
toliko uski da se kroz njih jedva može provući, pa s druge strane
osvanu prostrane dvorane veličine nogometnih stadiona, dočarava
naš sugovornik,
a među čarima podzemnog svijeta, dodaje, ne smije se zaboraviti
ni na sasvim drugačiju floru i faunu, koja buja i u oskudnim
uvjetima ispod zemljine površine i obiluje endemskim vrstama.
S dolaskom lošijeg vremena, istraživačke ekspedicije će članovi
Speleološkog društva Međimurje staviti po strani, ali će hladnije
mjesece posvetiti uređenju vlastitih prostorija koje su na
korištenje dobili u jednom od objekata bivše vojarne u Čakovcu.
Nakon stolarskih radova, započeli su izradu konstrukcije za
penjačku stijenu koja će međimurskim speleolozima biti od iznimne
važnosti za održavanje forme i kondicije koje speleologija
iziskuje, jer istraživanje podzemlja nosi svoje opasnosti i u
jamama vrijede neka druga pravila. No, nesreće se, ističe naš
sugovornik, srećom rijetko događaju, prvenstveno zbog dobre obuke
koja se prolazi kroz naše škole speleologije.
– Našim kolegama u Dalmaciji čudno je da nemamo gdje vježbati,
jer oni praktički u svojem dvorištu imaju neku stijenu. Ali u
Međimurju nema nikakvog krša, pa ni spiljskog sustava, samo
rudnike u koje ne ulazimo jer nam je – život mio, našalit će se
Ilija Jurak na kraju našeg razgovora.