RONIOCI JVP-A ČAKOVEC Srce udara, a dah zastaje u mutnim dubinama

Izvlačenje motornog zmaja s dvojicom nesretnih mladih muškaraca iz jezera HE Čakovec bila je prva takva intervencija za ekipu ronioca obučenih za teške izazove...

– I na tlu svašta vidimo, posebno kad režemo vozilo i vadimo unesrećene. No, tamo barem imamo čvrsto tlo pod nogama. U mutnim dubinama pak najčešće ne vidimo ni prst pred nosom i ne znamo što nas čeka, priča nam Robert Novak, ronioc Javne vatrogasne postrojbe Čakovec na Gradskim bazenima Marija Ružić u Čakovcu.

S kolegama je stigao na redovnu vježbu. Bazeni su ugodni, grijani, a voda bistra i plitka. Valja im proplivati kilometar-dva te potom isprobati kompletnu opremu i deset minuta roniti u njoj. No, što kad moraju ući u mutnu baruštinu, brzi kanal ili jezero ispod čije površine teče riječna matica?!

Najiskusniji u ekipi, Damir Kovačić, kaže da u takvim trenucima često vide jedva tridesetak centimetara. A pred njima, u mutnoj vodi, negdje se nalazi tijelo koje traže…

– Srce ti zatitra, nismo mi roboti, posebno kad moraš pipati pred sobom. U jednoj šljunčari na području općine Male Subotice smo, ne tako davno, tijelo pronašli pipajući; kolega je utopljenika uhvatio za nogu, priča nam Kovačić.

Pitamo ga i kako su on i kolega Josip Sušec proživjeli veliku tragediju na jezeru HE Čakovec u koje se srušio motorni zmaj.

– Dobili smo dosta šturu dojavu, preslušavao sam ju poslije. Javljeno nam je da je u jezero, deset metara od obale, pao zmaj i da trebaju čamac. Pripremali smo se za polazak misleći da su letači isplivali. No, tad je stigla druga dojava, da su dvije osobe još pod vodom! U sekundi sve se promijenilo. Josip i ja pregledali smo opremu za ronjenje te smo sa sobom uzeli i tehničko vozilo; zbog izvlačenja zmaja na nasip. Došli smo do jezera i ništa se nije vidjelo na površini, a nije bilo puno do mraka. Taj dan ništa ne bismo napravili da jedan ribič nije “zahaklao” zmaj koji je potonuo na dubinu od šest metara. Navodno je netko od promatrača nakon pada skočio u vodu pa odustao. I dobro da je odustao, da je shvatio da je to nemoguća misija, jer bi i on stradao. Bilo je to 25 metara od obale, zmaj je lagano plutao prema brani. Kad smo ušli u vodu vidljivost je bila 30 do 50 centimetara, priča Damir Kovačić kako je zaronio u jezero, a za njim i mladi Josip Sušec.

Dodaju da je dobro to što su jedni od rijetkih u državi s podvodnom komunikacijom. Mogu razgovarati pod vodom, a čuje ih i pomagač na obali. I tako su krenuli, znajući da ih u dubini čeka stravičan prizor. Kovačić je ronio prvi, pridržavajući lagano ribičev najlon koji ga je vodio prema srušenom zmaju i dvojici nesretnika. Za njim je ronio Sušec vukući sajlu s karabinerom.

– Kad smo došli do mjesta gdje bi trebao biti zmaj rekao sam mu samo: “Joža, tonemo!” Spustili smo se u dubinu i tada sam napipao plavi oklop potonule letjelice. Uočio sam kacigu i, nažalost, vidio da nesretni dečki još sjede u zmaju. Srce mi je zastalo, a još kad je za mnom prema površini krenula kaciga… izgleda da sam nešto zahvatio pa se otpustila. Josip je pričvrstio sajlu za zmaj i vratili smo se do obale, priča nam.

Vratili su se na jezerski nasip i ručno, uz pomoć prisutnih, dovukli zmaj do obale. Potom su ga na nasip povukli tehničkim vozilom, uz pomoć sajle i vitla.

Što se tiče pronalaska, zahvaljujući ribolovcu, ovaj put sama potraga i nije bila tako zahtjevna. Svi još, naime, pamte četverodnevnu potragu na derivacijskom kanalu istog jezera od Orehovice prema Otoku. Tada su s dva čamca tražili vozilo s dvije osobe, ali nikako da ga lociraju unatoč ribičkim sonarima – tako dugo dok na obali nije pronađeno mjesto slijetanja.

– Na godinu imamo tri do četiri zahtjevne intervencije, od slijetanja vozila do traženja utopljenika. Ova intervencija, pad zmaja u jezero, bila je specifična, prva takva. Imali smo čak i potragu na marini za dronom vrijednim 30 tisuća kuna. Gazda je rekao da će platiti sve troškove samo da ga nađemo. No, tamo je baš matica ispod površine i nekud ga je odnijela mutna voda, priča nam Kovačić te se potom prisjeća samih početaka ronilaštva u JVP-u Čakovec.

Punih 35 godina je dobrovoljac DVD-a Zasadbreg u kojem je prošao sve funkcije. Nakon studija sigurnosti radio je u Pipu, a 2005. se javio na natječaj za zamjenika zapovjednika u JVP-u. Zapovjednik je bio Ivan Krištofić i, sjeća se Kovačić, 2006. godine uvidjeli su da im trebaju ronioci.

– Međimurje je između dvije rijeke, ima jezera i brojne šljunčare. Bilo je nesreća koje smo mogli odraditi samo čamcem. Stoga smo na oglasnu ploču u postrojbi stavili oglas kojim pozivamo dobrovoljce koji žele poći u školu ronjenja. Moram istaknuti veliku pomoć Božidara Flisa koji je od prvog dana uz nas i Ronilačkog kluba Šoderica čiji smo i mi članovi. Krenuli smo od nule, na bazenima, da vidimo znamo li uopće plivati i znamo li se potopiti. Ivan Krištofić imao je 50, a ja 40 godina, ali krenuli smo da budemo primjer mlađima, prisjeća se Kovačić kako je nastala i potom stasala ekipa u kojoj je danas desetak ronioca Javne vatrogasne postrojbe Čakovec, a iskusni prenose iskustva mlađima.

*tekst je preuzet iz lista Međimurje, broj 3435

– Na dubini od sedam do deset metara, bez posebne tjelesne aktivnost, u ovoj opremi možemo provesti do sat i pol. No, čim je uzbuđenje veće troši se više kisika. Uvijek treba čuvati dio kisika za povratak te za slučaj da se negdje zapleteš. Zlatno je pravilo da do kraja, do izrona, čuvaš zadnjih 50 od ukupnih 200 bara. Najveća dubina do koje smijemo zaroniti je 40 metara, pojasnili su ronioci JVP-a Čakovec.

Ronioci Javne vatrogasne postrojbe Čakovec redovito vježbaju na gradskim bazenima u Čakovcu. Valja im otplivati kilometar-dva te potom deset minuta roniti s kompletnom opremom koja ima i komunikacijski sustav za razgovor pod vodom. U akciji smo zatekli (slijeva) Josipa Sušeca, Renata Matošu, Andreja Kovačića, Roberta Bistera, Leona Krištofića, Roberta Novaka i Damira Kovačića.