U svijetu se 30. svibnja obilježava Svjetski dan multiple skleroze, s ciljem podizanja svijesti o ovoj kroničnoj i neizlječivoj bolesti središnjeg živčanog sustava, od koje u Hrvatskoj boluje gotovo sedam tisuća osoba. Čakovčanki Vesni Babok ova bolest s tisuću lica dijagnosticirana je prije sedam godina
Do svoje pedesete godine Čakovčanka Vesna Babok bila je potpuno zdrava žena. No, jednog sasvim uobičajenog nedjeljnog prijepodneva 2012. godine, život joj se iz temelja promijenio.
– Bilo je osam sati, išla sam po kruh i kad sam se vraćala kući pala sam na oba koljena. Nisam mogla ustati, iako sam htjela, i tako sam jedno vrijeme ostala klečati pred zgradom. S prozora me gledala mama, pitala me kaj izvodim, ali ja joj nisam mogla govoriti, bila sam biljka, još se živo sjeća Vesna.
Par mjeseci kasnije, uslijedila je slična epizoda kad se vraćala iz dućana noseći vrećice i na pola puta stala kao ukopana.
– Nikud nikam. Stojim ja s vrećicama, glava govori kreni, noga ne ide. Svi te gledaju, a ti si nemoćan. Uspjela sam se pomaknuti nakon nekog vremena, ali to je bio signal da je vrijeme da odem doktoru, pojašnjava Vesna.
U Županijskoj bolnici Čakovec, specijalistica neurologije Branka Kovačić, dr. med., odmah je posumnjala na uzrok Vesninih tegoba, te ju je uputila na pretrage.
EEG snimka mozga bila je loša, magnetska rezonancija pokazala je lezije u mozgu i vratu, a nakon punkcije leđne moždine u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, sumnje su potvrđene.
Vesni je dijagnosticirana multipla skleroza, teška i neizlječiva autoimuna neurološka bolest nepoznatog uzroka i nepredvidljivog tijeka, poznata i kao bolest s tisuću lica.
– Kad sam čula da se radi o MS-u, počela sam plakati kao kišna godina. Bio mi je potpuni šok, pa dotad sam bila potpuno zdrava! Kroz suze sam se ispričavala svojoj doktorici, specijalistici neurologije Barbari Barun, a ona mi je rekla da je to normalno i da bi bilo neobično da ne plačem, sjeća se Vesna.
Trebalo joj je vremena da prihvati činjenicu da boluje od multiple skleroze, a onda se, kaže, trgnula i odlučila da se neće predati.
– Ja nisam moja dijagnoza! Ja sam i dalje ista osoba, samo sam malo sporija. Jest da je bolest trajna i neizlječiva, ali s njom se može dugo živjeti. Naravno, ima boljih dana, kao i onih lošijih, kad su vrtoglavica i drhtavica jače i kad češće zastanem u hodu ili u govoru, a i lijek Aubagio kojim se nastoji zaustaviti progresija ima teške nuspojave. Ali, naučila sam živjeti sa svojom multiplom. Neke su se životne navike i radosti nepovratno izbrisale, poput nošenja cipela s visokim petama ili plesanja koje sam obožavala. Ali u nekima i dalje ustrajem – jest da mi ruka zadrhti kad se šminkam, ali mene nećete vidjeti nesređenu. Znaju me čak i pitati što sam se sredila i našminkala, jer ja sam, naime, bolesna. Što bih trebala, zbog toga biti neuredna i zmazana?, pita se Vesna.
– To mi je trening. Napravila sam već dva stolnjaka i jest da se nekad ljutim jer ne mogu napelati, ali ne predajem se. Treba samog sebe gurati naprijed, ističe Vesna, pa dodaje da joj je velika želja naučiti vesti zlatovez.
U prihvaćanju bolesti i prilagodbi na životne promjene koje je donijela, iznimno je važna potpora obitelji, a njezina su joj kćer Marija i mama Ana u tome bile neprocjenjive, ističe Vesna.
Važnu je ulogu odigralo i Društvo multiple skleroze Međimurske županije u kojoj je Vesna i zamjenica predsjedniku Ivanu Škecu, a u suradnji s DMS-om Varaždinske županije, Svjetski dan multiple skleroze obilježili su akcijama u Varaždinu i Čakovcu.
Cilj je, dakako, podići svijest o ovoj bolesti koja će ih pratiti kroz život, a po tom se pitanju situacija ipak malo poboljšava, svjedoči Vesna.
– Prije je stvarno bilo groznih komentara. Jednom mi je jedan nepoznati stariji gospodin usput dobacio: – Joj, kak Vi grdo hodate!, a u dućanu drugi spočitnuo zašto sam uzela kolica, kad su unutra samo dva artikla. Rekla sam mu da sam bolesna, a on meni: – Niste, gle kak’ ste lepi rumeni, prisjeća se Vesna samo nekih situacija koje je doživjela.
Nije se na takve zločeste komentare nikad previše obazirala, jer je, kaže, previše toga prošla da bi je stranci mogli izbaciti iz takta, no danas se ipak, smatra, osjeti promjena svijesti i takvih je dobacivanja sve manje.
– Muče me vrtoglavice i često me vuče u jednu stranu, najčešće ulijevo, pa se, kad ne mogu dalje, uhvatim za zid. Nekad bude čudnih pogleda, ali jednom me čak jedna mlada djevojka pitala je li mi dobro i trebam li pomoć. Pa, valjda postoji razlika između mene i pijanca, smije se Vesna.
Sreća je, zaključuje, u malim stvarima: kapljici omiljenog parfema ili prženim krumpirićima iz najdražeg restorana brze hrane.
– Ja sam kao i svi drugi, ne pokušavam stalno razmišljati o tome da bolujem od multiple skleroze. Ona je tu i neće pobjeći, ali naučile smo zajedno živjeti, poručuje za kraj.
