Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj? – naslov je članka koji je prodrmao Hrvatsku pošto je mlada, obrazovana djevojka pogodila u srž problema u kojima se našla (ili se još nalazi) većina čitatelja i mogla se sa njezinom “kalvarijom” poistovjetiti.
Ovo pismo odlučili su preuzeti, objaviti i istaknuti vodeći nacionalni mediji – Vecernji, Index.hr, Jutarnji, Net.hr, Dnevnik.hr, Nacional.hr, 24sataTV…
Članak je na portalu eMedjimurje.hr do danas ostvario preko 110.000 otvaranja, više od 6.000 “Facebook lajkova”, 92 preporuke na Twitteru i 66 na Google+, a ostavljeno je i preko 830 komentara.
“Želim opet čitati tvoj tekst, za nekoliko mjeseci ili godina, ali onaj u kojem ćeš opisivati svoje uspjehe i dosege, gdje god…”, želja je čitateljice Marte Novak, (čiji je komentar na pismo na Facebooku “lajkan” 1.320 puta) i svakako ćemo ohrabriti mladu damu da nam napiše pozitivno pismo kad pronađe izlaz iz ove tamne strane.
Za portal eMedjimurje.hr, autorica pisma, koja i dalje želi ostati anonimna, pristala je odraditi intervju jer kako kaže: – Vi ste ipak odlučili objaviti pismo, koje je u konačnici došlo do svakog kutka Hrvatske, a i šire.
– U šoku sam. Plačem, ne znam dal od sreće ili jednostavno iznenađenja… Ne mogu vjerovati da je ovo tako brzo odjeknulo. Dnevnik.hr, Index, Večernji list, Mojposao.hr… moji su me prijatelji prepoznali u pismu, već mi sat vremena telefon neprestano zvoni. Hvala Vam što ste objavili moje pismo. Napisala sam ga u očaju, nadajući se da će ljudi čuti moj glas, ali i glasove mojih kolega i kolegica te svih koji od očaja više ne mogu normalno funkcionirati. Ovo je sigurno san 🙂 – napisala nam je autorica koju smo dan nakon objave zamolili za intervju.
A propos ćemo se nadovezati kratkim komentarom. Mnogi se sigurno pitaju – tko je ona, zašto želi sakriti svoj identitet? Iako nam direktno nije htjela reći, moglo se iščitati da je iz sličnog razloga koji zagovaramo i mi osobno, da svoje vlastito ime nećemo graditi na temeljima van onih na kojima smo odgajani kroz čitav život, za što smo se obrazovali, stekli kvalifikacije te uvijek u životu išli stepenicu po stepenicu. Zašto da tu djevojku znaju kao: – Aha, to je ona koja je napisala ono pismo. I da “dalje” ne gledaju. Ne, ona to ne želi. Ona je ipak samosvjesna i želi da se u prvi plan stavi njezin rad na koji ima pravo nakon godina studiranja i odricanja. Isto tako, mnogi od nas žele da ih se prepozna po dobrom radu, ali onaj drugi put – put senzacionalizma je lakši, primamljiviji. Ali i kraće traje, dok se dobro ime stječe godinama, a upropasti za tren. I ono je temelj da nas kasnije oni koji trebaju ili žele – zamijete, cijene i vrednuju.
Primili smo velik broj emailova ljudi iz Hrvatske, Slovenije, Kanade te Australije koji žele pomoći i proslijedili ih na željenu adresu.
– Zahvalila sam se svim ljudima koji su se javili i sad sam u fazi prikupljanja emailova i brojeva nezaposlenih prijatelja i prijateljica pa da i njima pomognem ili da im barem pokušam pomoći – rekla nam je autorica pisma.
eMedjimurje.hr: Reci nam, jesi li očekivala da će tvoje pismo imati ovakav odjek?
– Iskreno, mislila sam da će ga dvadeset ljudi pročitati. Deset komentara će biti o tome kako se ljudi slažu s mojim riječima i tvrdnjama, deset komentara će biti usmjereno protiv mene ili, općenito, protiv moje struke. I to je bilo sve što sam očekivala.
U prvi pola sata javilo se 300 ljudi i onda u sljedećih sat vremena pismo se proširilo i objavilo na gotovo svim hrvatskim portalima. Ugodno sam se iznenadila jer je većina ljudi svojim komentarima potvrdila ono što sam navela u pismu. Naravno, bilo je i negativnih komentara. Neki su komentari potvrdili da zapravo mnogo ljudi nije razumjelo moje pismo ili možda nije shvatilo situaciju u kojoj se nalazim jer sami nikada nisu bili u istoj ili sličnoj situaciji. Najviše me nasmijao komentar da sam ja zapravo “umjetna”, da sam izmišljotina neke stranke i da je pismo propaganda koja pokušava srušiti vladu Zorana Milanovića 🙂
eMedjimurje.hr: Ljudi iz raznih krajeva koji su bili spremni pomoći i javili se preko emailova, koje smo ti proslijedili – što kažu?
Pa većinom su se javljali ljudi koji već nekoliko godina žive ili su živjeli u Kanadi, Njemačkoj ili Australiji. Željeli su mi prenijeti svoja iskustva, dati mi savjete što mi sve treba za emigraciju i dati mi pokoji savjet kako doći do posla u tim zemljama.
Mene je najviše zanimalo koliko se kvaliteta njihovog života popravila nakon emigriranja i jesu li sada sretni. Najbolji odgovor koji sam dobila je bio onaj iz Kanade: “Nemoj očekivati da ovdje teče med i mlijeko. Ovdje se jako puno radi. Ali ovdje od tog rada možeš živjeti normalno, kao slobodan čovjek”. A to je upravo ono što ja želim – nikakva bogatstva, slava i luksuz, samo normalan život bez straha od gubitka posla i bez straha od bijede i siromaštva.
Javljali su se i ljudi s nekim ponudama za posao i kad sam ih pitala da li mi mogu malo više reći o tom poslu koji mi nude, više se nisu javili ili su mi htjeli nešto prodati. Vjerojatno su htjeli znati tko sam ja, moje ime i prezime, adresu itd., ili su htjeli iskoristiti mene i moju situaciju. Neki ljudi su htjeli napraviti cirkus od mene i moje situacije, prikazati me kao najveću mučenicu ili nešto slično.
Javili su mi se i iz ureda gradonačelnika Preloga Dragutina Glavine jer se zanimaju za rješavanje moje situacije. Sljedećeg tjedna idem kod njih na razgovor. Ja, kakva jesam, odmah sam počela zvati i kontaktirati nezaposlene mlade ljude s područja Preloga da mi pošalju svoje životopise kako bih onda sve zajedno predala gradonačelniku s namjerom da ne pomognem samo sebi, već i ostalima u sličnoj ili istoj situaciji.
Samo se jedna djevojka javila i poslala mi životopis, isto prosvjetarka, ostali kažu da moja “akcija” neće imati nikakvog učinka i ne žele sudjelovati. Ljudi su izgubili nadu u bolje sutra i više ne vjeruju nikome.
Ja sam se zahvalila svima koji su me odlučili kontaktirati, bez obzira na njihove namjere. I najmanji savjet ili riječ ohrabrenja pomaže. Vjerujte mi, kad nemate ništa, topla riječ ohrabrenja daje vam snagu da nastavite dalje.
eMedjimurje.hr: Kako si dočekala ovakvu podršku i poistovjećenje tolikog broja ljudi sa tvojim riječima?
Kad su se počeli javljati ljudi koji godinama ne rade ili traže posao, koje su odbijali isto kao što i mene odbijaju, koji se osjećaju nepoželjnima u vlastitoj zemlji, potvrdila se moja sumnja u to da mladi ljudi u Hrvatskoj nemaju budućnost.
Bez obzira koju struku imate, bez obzira koju ste školu ili faks završili, bez obzira koliko godina radnog iskustva imate, ako ste “mali čovjek”, osuđeni ste na nezaposlenost ili dužničko ropstvo ako imate posao. Ja se divim ljudima koji su odmah mjesec dana
ršetka školovanja dobili posao, ali te ljude mogu nabrojati na prste jedne ruke. Broj onih koji godinama traže posao raste iz dana u dan. Nalazimo se u našim najboljim godinama, u onima u kojima možemo pružiti najbolje i najviše od svojeg rada i od sebe, a te godine prolaze na burzi i u čekanju posla.
Pitam se zašto ljudi ne shvaćaju da je mladima emigracija postala jedini izlaz iz ove muke. Kažu da smo nesposobni naći posao i snaći se. A kako da se to mi “snađemo”? Ne možemo više govoriti o izboru i o slobodi, sada govorimo samo o preživljavanju, žongliranju plaćom od 3000 kuna, a troškovi su 5000 kuna.
Evo, za dva tjedna se idem naći s kolegama s faksa jer nam je to posljednje zajedničko druženje prije nego 90 posto nas ode iz zemlje. Neke ću vjerojatno vidjeti posljednji put. I nisu jedini, svi govore o napuštanju Hrvatske.
Što je najgore, nitko od onih s vrha ne mari za to. S vrha nam dolaze govori i riječi o postocima, brojkama, povlaštenim mirovinama i PDV-u, a o zapošljavanju, siromaštvu i ljudima ništa. Ne mogu vjerovati da se svađaju oko replika i rade izvještaje o tome koji je političar najdeblji, a narod pokušava preživjeti od skupljanja boca i dalje gladuje. Još nisam čula na sjednicama da je netko spomenuo ljudske živote i sudbine, spominju se samo brojke. Od 400.000 nezaposlenih, koja li sam brojka ja?
eMedjimurje.hr: Odmah u glavu – jesi li ipak odlučila pružiti još jednu priliku Hrvatskoj?
To je teško pitanje. Naravno da želim ostati u Hrvatskoj i tu jednog dana osnovati obitelj i pomagati roditeljima. Za mene je Međimurje najljepše mjesto na svijetu i želja mi je u Prelogu otvoriti neki mali poslić i pomoći zajednici u kojoj sam odrasla. No meni i dalje stižu odbijenice. S druge strane, savjetnica u HZZ-u me sama uputila na emigracijske programe.
Moj dečko je u petak dobio otkaz i sada je pitanje hoće li se on moći zaposliti. Već smo prije pričali o Kanadi kao mogućem izlazu iz naše situacije, no tu smo mogućnost uvijek ostavljali za “crne dane”, ali sada su došli ti crni dani i Kanada nam se čini kao jedini izlaz. Ja bih pružila Hrvatskoj priliku kada bi Hrvatska pružila priliku meni.
eMedjimurje.hr: U tvom pismu, pretpostavljamo da su se prepoznali mnogi poslodavci koji su te odbili, jesu li te i oni kontaktirali?
Da, kontaktirala me jedna tvrtka kojoj sam prošle godine poslala svoj životopis i podatke te sam ih pitala da li me mogu zaposliti, odnosno traže li možda ljude mojeg profila za rad u njihovoj tvrtki. Nije prošla ni minuta i mailom sam dobila odgovor: “Ne, ali ćemo zadržati Vaše podatke i ako se nešto otvori, javit ćemo Vam se”. Evo, javili su se sada, nakon pisma, ali opet s odgovorom: “Ako se nešto otvori, javit ćemo Vam se”.
eMedjimurje.hr: Jesi li bila na konkretnom razgovoru za posao ili možda u međuvremenu dobila zaposlenje?
Ne, nisam dobila zaposlenje niti konkretnu ponudu za posao. Bila sam na razgovoru za posao u Varaždinu (to je drugi razgovor u dvije godine traženja posla), ali na temelju natječaja na koji sam se prijavila prije Božića. Nisam dobila posao.
eMedjimurje.hr: Nakon završenog fakulteta, u jednoj banci u Austriji, stjecao sam iskustvo na šalteru sa 60-godišnjim gospodinom sa kojim sam između ostalog razgovarao i o obitelji. Spomenuo mi je da mu kćerka, visokoobrazovana, radi isto u banci. Na moje pitanje hoću li je možda imati priliku sresti kako obilazim razne interne odjele, rekao mi je – nećeš sigurno, jer radi u konkurentskoj banci. Nije poželjno primanje u radni odnos članova obitelji od zaposlenika. Tako je najbolje. Je li tako nešto moguće kod nas?
Ne. Takav je naš mentalitet i teško da će se ulaskom u EU to riješiti. Ako pratite vijesti iz Europe, savršeni primjeri za to su Rumunjska i Bugarska. Nažalost, navikli smo sve dobivati preko veze. Svi imaju prijatelje koji mogu nešto srediti, svi imaju rođake na nekim pozicijama, a oni koji imaju sredstva na ispite ili razgovore za posao nose i omotnice. Ako želite ići poštenim putem, smiju vam se u lice. Ako radite posao kak spada, žele vas što prije maknuti da slučajno svojim dobrim radom ne bi ocrnili ostale.
Tako se sada i meni smiju, postala sam budala jer sam se trudila na faksu i jer još uvijek vjerujem da se može i poštenim putem doći do posla. Ja priznajem da sam idealist. Moji roditelji su skromni radnici koji u gotovo 30 godina braka ni jednom nisu otišli na godišnji na more jer si to nisu mogli priuštiti.
Kako sam odrastala, tako sam sve više vidjela koliko se oni moraju odricati svega kako bi sebi i svojoj djeci osigurali koliko-toliko normalan život, da budemo siti i da nam bude toplo. Zato sam htjela upisati dobru školu i završiti dobar faks kako bi se roditelji ponosili, ali i kako bih im pomogla. To me motiviralo kroz cijeli studij. Mislila sam da ću, ako budem naporno učila i radila, dobivala petice i trudila se više od drugih, dobiti dobar posao nakon faksa.
Ja nisam očekivala visoke plaće i malo rada, ja sam točno znala koliko jedan profesor zarađuje, a koliko mora raditi. Ali sve su iluzije o normalnom životu eksplodirale nakon faksa. Situacija sa zapošljavanjem je sada kao jedna velika aukcija – tko najviše ponudi, dobiva posao. A što dalje s poslom, ne zna ni sam.
Zato nam propadaju tvrtke, radnici u industriji dobivaju otkaze, raspada nam se zemlja jer svatko “šlampavo” obavlja svoj posao. A zamislite dokle bi došli da nam je sustav sličan austrijskome kao što ste naveli u pitanju. Nebo bi nam bilo granica. Prvo moramo iz glave izbaciti taj pojam “preko veze”, da bismo nešto promijenili u ovoj zemlji. Još malo i kruh ćemo dobivati preko veze.
eMedjimurje.hr: Sustav kod nas ne funkcionira – to je opće poznato. Iako si se nekoliko puta žalila na ishode natječaja, prijavljivala ih prosvjetnoj inspekciji, nisi dobila kako kažeš niti jedan odgovor. Gdje je srž problema?
Možda je problem bio i u mojim prijavama jer sam anonimno predala prijave, no ipak sam ostavila mail adresu na koju mi mogu poslati ishod prijave. Imam osjećaj da se te prijave gube u kaosu sustava ili inspekcija izađe na teren pa zaključi da nema ničega spornog u zapošljavanju. Iskreno, ne znam što se događa.
Možda je u pitanju i mito ili neki dogovor između ravnatelja i inspektora, ali to Vam ja ne mogu reći, ja samo mogu nagađati što se događa u prosvjetnom sustavu. Znam za iskustva nekih profesorica i učiteljica koje su se također žalile pa su njihove žalbe odmah uvažene, ali sve s nekom dozom tajnovitosti, s preporukama da se nikome ne govori za žalbe, da to ništa ne izađe u javnost. Ljudi se u Hrvatskoj boje žaliti na nepravdu. Strepe za svoj posao. Svi znaju što se događa sa zviždačima.
Općenito je u prosvjeti situacija dosta nejasna i mutna. Sama vlast ne zna koliko zaposlenika ima u državnoj službi. Kada bi se napravio točan popis svih radnih mjesta, od prosvjete do zdravstva, mislim da bi se pojavila milijun i jedna nejasnoća i nepravilnost oko zapošljavanja, plaća i kvalifikacija radnika. Bojim se da je to bitka s vjetrenjačama.
Ja sam se prije mjesec dana žalila na jedan natječaj, radilo se o administrativnom poslu u zdravstvu, no dobila sam odgovor u kojem piše da je odjednom cijela ta ustanova, u koju sam se prijavila na natječaj, na godišnjem odmoru. Sada je već službeni rok za predavanje žalbe prošao. I, kako onda nešto postići ili ispraviti nešto?
eMedjimurje.hr: Kulture gotovo da među mladeži niti nema. A pojavom Facebooka, još je srozana na niže grane. Roditeljima je potrebno samo da “scrolom” prođu po “zidu” Facebooka od svoje kćeri, sina (učinite to!) pa da vide na kojem su kulturnom nivou mladi danas, kako se izražaju, što pišu i dijele sa svojim prijateljima. Mladima takav način izražavanja, hvalisanja i nerada ulazi pod kožu i teško je onda iz toga isplivati van, jer stvari postaju normalne i kao takve svakodnevno i opće prihvaćene. Kako utjecati na to, sa pedagoškog pogleda?
Nije problem u Facebooku, nije problem u novim medijima i novoj tehnologiji, problem je u tome kako odgajamo svoju djecu i pod kakav utjecaj dolaze jednom kad napuste sigurnost svog doma.
Ako se vi znate izražavati s poštovanjem ili ako je dijete odgojeno tako da se u svakom dijelu svojeg života prema svakoj osobi odnosi s poštovanjem, nikakav novi medij ili tehnologija neće vas spriječiti u tome da se i dalje prema osobi s druge strane mreže odnosite s poštovanjem.
Roditelji, odgajatelji i učitelji danas imaju težak zadatak – kako zaštititi dijete od sveg zla koje nas sve više okružuje i kako ga odgojiti i obrazovati da bude “bolje”. Moramo imati na umu da djeca nisu glupa, da nisu nesposobna, ona upijaju svaku našu riječ i uče preko nas, bez obzira bili mi njihovi roditelji ili učitelji.
Vi na tehnološki napredak ne možete utjecati, on će se dogoditi htjeli vi to ili ne, ali možete utjecati na svjetonazor svojeg djeteta, možete utjecati na njegov moral i ponašanje, objasniti mu što je dobro ili loše, poželjno ili nepoželjno. Ne krivite televiziju ili Internet za neuspjehe svojeg djeteta kad ste mu upravo vi dopustili da sjedi pred ekranom satima bez nadzora.
Učitelji isto griješe kada kažu da postoje dobri i loši učenici. To nije istina. Svako je dijete posebno na svoj način i dobar će učitelj uvijek pronaći način da dopre do svakog djeteta u svojem razredu. Loš učitelj će kriviti dijete za jedinice, neuspjehe ili loše ponašanje.
U Hrvatskoj kultura postoji, ali sve manje ljudi mari za nju. Biti kulturnjak ili intelektualac danas u Hrvatskoj znači biti čudak, karikatura za ismijavanje. Ako nije Dolce&Gabbana, Versace ili Gucci, nije vrijedno spomena. Danas, nažalost, kulturu novog doba predstavljaju stilisti ili starlete.
Danas je mlade sram odjenuti narodnu nošnju ili zapjevati narodnu pjesmu iz svojeg kraja, ali nije ih sram pijane plesati na šankovima u noćnim klubovima na glazbu koja promovira nasilje, seks i materijalizam. Ako ste književnik i pišete o ozbiljnim temama koje muče današnjeg čovjeka, nitko vas neće htjeti objaviti. Prolaze samo knjige o skandalima, tračevima i lijepoj odjeći. Takvi su nam i mediji. Što se više prati? Red Carpet ili Dnevnik?
Za kraj ću napomenuti da me najgore od komentara na pismo pogodio onaj gdje jedan mladi gospodin kaže: “Kome danas treba hrvatski jezik i baba koja će mi objašnjavati zašto je Krleža bio izvrstan pisac?” Ovo sada ne govorim kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, već kao obična Hrvatica.
Ja ne vjerujem da na svijetu postoji isti takav jezik kao što je hrvatski, a da su se o njemu vodile ne samo jezične rasprave, već i političke, društvene i civilizacijske. Taj mladi gospodin onda nije slušao u školi (ili mu nitko nije objasnio) kada se govorilo o “jaziku horvatskom” i o ljudima koji su ginuli, koji su davali svoje živote da ga očuvaju i spase od propasti. Hrvatski jezik se nije dogodio preko noći, on se STVARAO stoljećima.
Mi ga nismo dobili od nekog na poklon, mi smo ga sami razvijali i njegovali. Hrvatski je jezik pokretao ljude i davao im snagu da se odupru nepravdama i ugnjetavanjima. Branili su nam da ga koristimo, da pjevamo pjesme na njemu, da spominjemo sam pridjev “hrvatski”, no on je bio toliko jak da se odupro svemu. Hrvatski je jezik pokretao revolucije i ustanke, slavne govore u saboru!
Za njega se živjelo, zbog njega se umiralo. Reći da hrvatski jezik nije važan ili da su knjige iz hrvatske književnosti dosadne i nepotrebne, je isto kao da kažete da ne priznajete Hrvatsku, Hrvate i hrvatsku kulturu. Iako je svaka hrvatska pokrajina različita, a svaki hrvatski dijalekt jezični sustav za sebe, ono što nas ujedinjuje je hrvatski književni jezik i povijest koju taj jezik nosi na svojim leđima. Hrvatska riječ “jezik” dolazi od staroslavenske riječi “jâzik” koja, na kraju krajeva, znači NAROD.
eMedjimurje.hr: Evo, nadamo se prema željama čitatelja da kasnije u što skorije vrijeme napravimo još jedan razgovor – uz uvjet da ćeš biti sretno zaposlena i opet inspirirati mnoge.
Ja se nadam da ću jednog dana ostvariti svoj san o otvaranju vlastitog posla i pomaganju ljudima iz svoje zajednice. Nadam se i da će Hrvatska jednog dana biti ona zemlja o kojoj svi sanjamo i koju još uvijek neki od nas želimo stvoriti.
