U Lovačkom savezu Međimurske županije izražavaju radost što u njihove redove ulazi sve veći broj žena. One koje su to postale pokazale su i dokazale kako se i ovdje mogu ravnopravno nositi s muškarcima
Jedna takva je i Marijana Juren iz Vratišinca, koju kada smo pitali da nam nešto kaže o sebi osobno.
– Majka sam tri prekrasna anđela, Luke (18), Gabrijela (15) i Lovre (6). Zaposlena sam kao blagajnica u mjenjačnici punih 12 godina i to bi o meni bilo najvažnije – rekla je, a sigurno ne namjerno zaboravila spomenuti supruga Danijela Rukljača (44) koji je glavni ‘krivac’ za njezin svježi hobi.
Kako i ne bi kada on spada u red najuglednijih međimurskih lovaca, pogotovo u lovnom streljaštvu i lovnoj kinologiji. Ona je lovkinja od 15. ožujka 2020. godine, a on od 13. listopada 2007. godine.
Rađanje ljubavi prema lovu?
– Rodila se kada sam upoznala Danijela prije devet godina. No, da postanete lovkinjom trebalo je položiti i lovački ispit, ali nije bilo financijske mogućnosti da prije položim lovački ispit već se to dogodilo unatrag nekoliko mjeseci – rekla je. Nit vodilja u toj želji bila joj je sklonost i ljubav prema prirodi, svježem zraku.
– Često sam odlazila s Danijelom nositi hranu i sol u hranilišta, a kada se počeo baviti lovnim streljaštvom pratila sam ga na svako natjecanje i to je bila ‘točka na i’, tad sam shvatila da želim biti dio toga.
Koliko je suprug utjecao na vašu odluku?
– Danijel je puno utjecao na to, pogotovo kada je shvatio da me to zanima, još me više vukao k tome.
Bilo je potrebno položili lovački ispit?
– Teoretski dio je prošao s puno učenja. S obzirom da je to bilo u vrijeme Covida-19 predavanja i ispit su išli online. Prvo ‘druženje’ s oružjem je bilo super, s obzirom da mi je mentor bio suprug – rekla je zadovoljno.
Prvi lov, drugi lov…?
– Sjećam ga se i sećat ću se zauvijek. Bio je to lov na
prepelice, odstrela, nažalost, nije bilo. Sljedeći lov je bio na
prve fazane pa me uhvatilo nespremnom, ali na kraju sam imala
jedan odstrel – s ponosom će.
– Psi su zajednički, ali slušaju više njega jer još nisu naučili na mene kao vodiča u lovu, no oboje smo uvijek jedan pored drugog pa psi rade i za mene i za njega. Suprug je veliki savjetnik i mentor, skreće mi pozornost da ne bih napravila velike greške. Najviše me kritizira kad nakon dugog hodanja počinjem gubiti tempo i zaostajem za ekipom – kaže i dodaje s osmijehom: – Zna me ukoriti, ne smatram to ukorom nego više skretanjem pozornosti na greške koje napravim, naravno, kako te greške više ne bih ponavljala.
Propagirate li lovstvo među prijateljicama, suradnicama?
– Nekima je to super, druge pak misle da sam luda – dodaje uz smijeh i žalosno kaže kako nije pokušavala nagovarati niti jednu, znajući kako to njima niti izdaleka neće biti zanimljivo.
Kako ste ‘jaki’ u lovačkim pričama?
– Mogu ih podijeliti sa svima, ali najviše s kolegicom Matejom Starjački jer imamo neke zajedničke dodirne točke. To su lov i iste pasmine naših lovačkih pasa.
Vaši dosadašnji odstreli, daljnji planovi i želje u lovstvu?
– To je do sada bio samo fazan s obzirom da je moj lovački staž tek na samom početku. U lov odlazim skoro svaku nedjelju, svaki lov je poseban na svoj način. Nisam pogriješila u odabiru hobija jer je puno adrenalina i druženja što meni kao osobi odgovara – kaže i dodaje kako je od lani članica Streljačkog kluba Selnica sa zračnom puškom.
Misli da će joj to biti dobra odskočna daska za traženje sreće u lovačkom trapu (lovnom streljaštvu) čemu teži.
– U budućnosti želi, položiti ispit za ocjenjivača trofeja – rekla je za kraj, no dodala je kako je zaboravila reći i ovo:- Želim se zahvaliti suprugu Danijelu Rukljaču na svemu što me naučio i što će me naučiti i našem LD ‘Srnjak’ iz Macinca koji su me prihvatili kao da sam godinama s njima, a ne tek par mjeseci.