Budućnost nam je ne pronaći boljeg pastira, već prestati biti ovce!
Što god tko mislio o odgoju djece, o njihovu ponašanju u
odrasloj dobi morao bi priznati da ipak sve počinje od
obiteljskog doma, socijalnog statusa, od okoline u kojoj se
odrasta, od svjetonazora… Jer, loše navike klinci ne sišu iz
vlastitih prstića.
Zakažu li roditelji, zakaže li škola, socijalna služba, a o
utjecaju crkve i nekih crkvenih otaca na odgoj djece i mladeži da
se i ne govori…
Naravno, svatko u svom djelokrugu izuzetno važne društvene uloge,
jer – uzmanjka li nešto od navedenoga – mladi se lako okrenu ka
lošem, devijantnom ponašanju.
Ova povika već predugo odzvanja javnim prostorom: lopovluk na
svim razinama društva, neučinkovito i sporo pravosuđe,
nepovjerenje u institucije države,
nažalost, “kao dar s neba” su
onima nešto labilnijeg karaktera s lošim navikama koji bi začas
mogli prijeći, ili su već prešli, granicu dopuštenog i naći se s
onu stranu zakona.
“Svaka budala zna napraviti
dijete”, ali “za razliku od
odgovornih roditelja, svatko ga ne umije odgojiti da
postane koristan i častan član društva.”
“Kasno je zvoniti kad led potuče”
– u ne tako davno vrijeme se rabila izreka.
Naime, vjerovalo se da zvonjava zvona sa zvonika rastjeruje
ledonosne oblake.
Sličnost je i s nepravovremenom i neadekvatnom reakcijom na loš
kućni odgoj djece, ili – na razini države – na neadekvatnu i
nepravovremenu reakciju državnih struktura vlasti rezultira
lošim, često i pogubnim društvenim pojavama koje nas
preplavljuju.
Ako je istina da “svaki čovjek ima svoju
cijenu” i da “novac vrta gdje
burgija neće”, tad se još teže boriti protiv
rak-rane svakog uređenog društva, jer u borbi protiv korupcije
samo časni, dosljedni i karakterni ljudi odolijevaju iskušenjima
mirisa prljavog novca.
I nije korupcija patent suvremenog društva. Od samih početaka
civilizacija, to društveno zlo opterećuje ljudsku
zajednicu.
“Jabuka je svemu kriva”, rekao bi
Efraim Kishon, jer i Adam se, kao prvi na svijetu, dao navući na
zrelu, jedru, i slasnu jabuku, koja mu je, valja i to spomenuti,
zastala u grlu…
I papa Franjo ima gadnih okapanja s lošim momcima u vlastitim
redovima. Zapravo, od početka svog pontifikata taj se čovjek bori
protiv korupcije koja je, nedavno je objavio, stoljećima prisutna
u crkvi.
Nije dovoljna pandemija korona virusa koja hara svijetom s
užasavajućim učincima na svjetska gospodarstva i vjerski fanatici
teroriziraju nedužni svijet s užasnim posljedicama. Svaki je
fanatizam loš i društveno neprihvatljiv, ali vjerski je poseban i
zastrašujući.
Uz pandemiju korona virusa Francusku je zahvatio i teror vjerskih
mladih fanatika. Kako i tko je te mladiće odgajao, tko ih vjerom
toliko indoktrinirao da su za, i u ime vjere, spremni na užasan
zločin, nad nedužnim žrtvama, normalnom čovjeku je nepojmljivo.
Od završetka Domovinskog rata, pa naovamo, u hrvatskom javnom
prostoru sasvim slobodno se ističu dvije različite zastave;
službena i neka druga koja, pored službenih državnih organa
prolazi, ispod radara.
Isto se događa i sa službenim hrvatskim grbom i onim koji to
nije, koji pored službenih državnih organa, također prolazi ispod
radara.
Incident na Trgu svetoga Marka 2 imao je, kažu, elemente terora.
Možda se netko konačno zapita: što je tome prethodilo, kako i
zašto je uopće do toga došlo, gdje su začeci takvim
razmišljanjima, osobito kod mladih ljudi?
Vlasti bi se bez sustezanja lako mogle pogledati u zrcalo da
shvate u kom grmu leži zec. Sve dosadašnje vlasti su kumovale
neželjenom incidentu.
Sad, odjednom čuđenje!