U središtu svetkovine Svih svetih nije smrt, nego život
Blagdan je Svih svetih, dan kojim Katolička crkva slavi
kanonizirane svece te one koji su ostvarili ideal kršćanskoga
života a nisu kanonizirani. Svi sveti slave se 1. studenoga, a
taj dan je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj.
Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih
nije smrt, nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih
vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je otkupitelj
svih ljudi i Bog ih sve poziva da budu sveti. U židovstvu je bilo
poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba:
proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini
Cedrona. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i
danom nebeskoga rođenja, što se osobito odnosilo na datum smrti
kršćanskih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II.
stoljeću. Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s
vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu
posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako
se danas podrazumijeva, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva
službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape
Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv.
Ulrik.
Prema Drugome vatikanskom saboru, štovanje svetih proistječe iz
trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve – pripadnici jedne i
druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj
ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevaju istu pjesmu slave
svojem Bogu. Dušni dan slavi se svake godine 2. studenoga,
kada se sjećamo svih svojih pokojnika. Taj dan su pohodi
grobovima i grobljima znak pažnje i vjere. Tog dana ljudi se mole
za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na
grobovima, odlaze na svetu misu, povezujući se tako svojim
molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti
od svih slabosti te da ih uvede tamo “gdje s oka svaka suza
nestaje”. Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz je nade i
vjere u zagrobni život. O kultu duše u kulturnoj baštini
Hrvata, među ostalim, svjedoče molitve za duše u čistilištu te
dušice — svjećice koje se pale na taj dan. Dušni dan posvećen je
pokojnicima, a nastao je na poticaj sveca, benediktinskog opata
iz Clunyja, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća već se na mnogim
mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i Dušni
dan.
Taj spomendan 998. sveti Odilon službeno je uveo u Cluny, o kojem
je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko
benediktinaca, blagdan se proširio po Europi, a Vatikan ga je
službeno potvrdio 1311. S obzirom na običaje, ti se blagdani
različito obilježavaju po Hrvatskoj. Na sinjskom području ljudi
su se posjećivali i tom prigodom otvarali bačve da se kuša mlado
vino. Mnogi su blagdan Svih svetih smatrali prvim Božićem. U
okolici Nove Gradiške ispred mjesne crkve plesala su se kola, a u
nekim krajevima zvona zvone cijelu noć. Običaj obilaženja groblja
nastao je tek u 20. stoljeću. Pri blagovanju obrednim se
postupcima obraćalo pokojnicima.
Po pojedinim mjestima za te su se blagdane pripremala posebno
jela od leće, koja su se nudila svakomu tko naiđe ili dođe u
kuću. U nekim primorskim krajevima pekli su se posebni kolačići
ili peciva lumbija, ublija i slično. Nekada rjeđe, u novije doba
obvezno je uređivanje i kićenje grobova cvijećem, paljenje
svijeća, škropljenje posvećenom vodom. Etnolozi ističu i kako se
u krapinskom kraju za blagdan Svih svetih obvezatno, uz ostalo
meso, na stolu morala naći purica s mlincima i kruškama
makarijama. Prve mlade purice, uhranjene, pekle su se baš za taj
blagdan. Uz tu pečenku, uglednije su gospođe pripremile i neke
svoje specijalitete po kojima su se razlikovale od ostalih. Tako
su neke uz kuhanu govedinu servirale muštardu, a kod drugih
purica je bila nadjenuta kestenjem ili jetricama. Prvi put u
godini na taj su se blagdan pekle orehnjača i makovnjača te više
vrsta sitnih kolača.