Već je 33 godine pokretač i realizator svih mjesnih zbivanja. Aktivna je i u Općini Vratišinec. Sve to radi iz ljubavi i entuzijazma. Za svoj rad dobitnica je brojnih prestižnih nagrada
Prateći kulturna i ina zbivanja u Gornjem Kraljevcu, malom mjestu iz sastava Općine Vratišinec, nailazimo uvijek na jedno poznato lice. Vedro, nasmijano na kojem se ne nazire užurbanost, naprotiv mirnoća i topli smiješak nadahnuća. Sve se u toj sredini zbiva po uhodanoj “špranci” kojoj utabane staze čuva žena koja još kao članica negdašnje Omladinske organizacije stremila dati svoje sposobnosti u službu društva, sredine i žitelja s kojima živi.
Radila je u Općinskoj upravi Čakovec od 1978. do 2.006. godine
kada je otišla u invalidsku mirovinu. Udovica je od 2.005.
godine, majka je dvoje djece, kćeri Željke i sina Dalibora. Baka
je. U toj je sredini dolazila u doticaj s mnogim ljudima koji su
u svojim sredinama bili nositelji pojedinih vrsta aktivnosti,
pogotovo na polju društvenih djelatnosti pa su joj bili
nadahnuće, savjetnici, pomagači, primjeri…
– Još u osnovnoj školi uključujem se u rad tadašnje Omladinske
organizacije – tajnica, te nakon toga kao članica Skupštine i
Savjeta Mjesne zajednice Gornji Kraljevec, u dva mandata
kao tajnica. 2009. kao nezavisna članica ulazi u Vijeće Općine
Vratišinec, a od 2013. obnaša dužnost zamjenika predsjednika
Općinskog vijeća, a od 2014. godine predsjednica Vijeća Mjesnog
odbora Gornji Kraljevec ‘oslikala’ je svoj društveni rad
kojem dodaje rad u Skupštini Zajednice HKUU MŽ kao članica
Nadzornog odbora u drugom mandatu.
Njezin rad okruženju u kojem je radila i stvarala nije ostao
nezapažen pa tako od evidentnijih nagrada ističe Povelju MŽ, u
znak priznanja i zahvalnosti za nesebičan društveni angažman i
osobni doprinos kulturno-umjetničkom amaterizmu, za vrijedno
čuvanje kulturne baštine,te za prenošenje tradicionalnog izričaja
na mlade naraštaje.
Kaže kako je u obrazloženju povelje rečeno sve što se odnosi na
kulturno-umjetnički amaterizam. Dobitnica Plakete” Dr. Vinka
Žganca” Općine Vratišinec, Pečata Općine Vratišinec, a tu su
diplome, zahvalnice Hrvatskog sabora kulture i KUU “društvo žena”
Gornji Kraljevec.
Pojasnite nam Vaš životni moto ‘Sve što radim, radim iz
ljubavi’
Od samog početka do danas, predsjednica sam i voditeljica sekcija
u KUU “Društvo žena Gornji Kraljevec”. To mi predstavlja veliku
čast i priznanje, ali i obavezu da svu svoju ljubav prema
kulturnoj baštini Međimurja prenesem na mlađi naraštaj. Udrugu
smatram svojim drugim domom, pokušavajući prebroditi sve teške
životne trenutke. Ako je čovjek rođen da stvara i teži k cilju da
očuva vrijednost kulturne baštine i uspije onda ima pravo na
zadovoljstvo, radost na ponos. Osjećam se ispunjeno
jer je Udruga zapažena u svim sferama: od očuvanja narodnih
običaja, narodne nošnje, čuvanja međimurske popevke,
prezentiranja kroz dramske amatere do predstavljanja Udruge na
raznim manifestacijama, do ne dugo bila je vrlo aktivna i dječja
folklorna sekcija, sada je samo recitatorska i dramska – reći će
i dodati:
– Teško je objasniti tu ljubav prema kulturnoj baštini, ali
zamislite društvo bez kulture, bez običaja, pa svaki je kraj
nastao uslijed običaja ljudi, pa svijet bi bio dosadno,
jednolično mjesto. Onaj koji ne cijeni svoje običaje, mislim da
ne cijeni ni svoje pretke, a zasigurno ni svoje potomke jer ih
zakida za ljepotu življenja, bogatstvo poštivanja i
druženja-završava sa svojom filozofijom.
Kada smo je zamolili da se prisjeti dana iz 1989. godine sjetila
se onih s kojima je radila u Općinskoj upravi od kojih je dio
njih u svojim sredinama bio uključen u rad svojih kulturno
umjetničkih udruga. Zbog čega ne bi i ona?
– Bila sam znatiželjna, nešto me vuklo k novim vidicima pa
sam samoinicijativno nagovorila prijateljice i susjede i
tako smo u mjestu osnovale Aktiv žena u sklopu Mjesne
zajednice da bi radile na uređenju mjesta, izrađivale ručne
radove, a da bi Aktiv potom prerastao u KUU “Društvo žena Gornji
Kraljevec”.
Koji su vam bili dalekosežniji ciljevi?
– Poticanje, razvijanje i unapređivanje kulture te očuvanje etno
baštine na području svog djelovanja, poticanje mještana na
uređenje mjesta, organiziranje izložbi, sportsku rekreaciju, te
očuvati prelijepe narodne običaje, njegovati izvorne pjesme…
Znala sam da u selu postoje žene koje rade ručne radove, a nikad
ih nisu pokazale – kaže i dodaje:
– Kako u mjestu do 1989. godine nije postojala slična udruga, kao
mlada promatrala sam rad KUU na području Međimurja. Upoznavajući
mnoge članove od gospodina Vladimira Jambora iz Mačkovca koji nas
je prvi “nagovarao” da se prijavimo na smotru dramskih amatera te
smo 1994. godine prvi puta u Selnici iskusile igru pred
komisijom. Kasnije se pojavila gospođa Nada Mance s kojom je naša
Udruga dobro surađivala te redovito nastupala na smotrama
dramskih amatera.
Da je ženska vokalna skupina postala prepoznatljiva mogu
zahvaliti gospodinu Stjepanu Mesariću koji je dolazio na kućni
prag pozivajući na “Pesmaricu naših mamica” te je naša Udruga
2007. godine po prvi puta stala pred komisiju. Kako su
komentari bili pozitivni, više nismo oklijevale pojavljivati se
na svim smotrama. Hvala gospođi Julijani Kočila koja nas uspješno
vodi – govori i pojašnjava kako je postala voditeljica sekcija:
– Kako sam radila u Općinskoj upravi, u službi za Društvene
djelatnosti upoznala sam prof. Ivana Kutnjaka, kroz razgovor sam
došla do jednog igrokaza i započela s vježbanjem, te
preuzela ulogu voditeljice dramske skupine, glumice, a kasnije i
spisateljice dramskih tekstova za našu Udrugu. Tako mogu reći da
sam danas voditeljica i scenaristica, spisateljica, a po potrebi
i glumica, vodim sve sekcije; Dramsku, Sekciju za narodne običaje
i očuvanje narodne nošnje. Moram istaknuti kako su naše izvedene
predstave nagrađivane s različitih aspekata – ponosno će.
KUU je postala poznata po čuvanju zavičajne
prošlosti?
– Svojim zalaganjem i radom za postav zavičajnih eksponata,
zaživjela je 2014. godine u Gornjem Kraljevcu Etno zbirka u
sklopu Društvenog doma. Za uređenje dobivena su 2014. godine
bespovratna sredstva Ministarstva kulture u iznosu od 20 000,00
kn. Redovito prijavljujemo Udrugu na razne natječaje, te dobivamo
i sredstva za nabavu narodne nošnje. Skupljamo originalne
dijelove zavičajne nošnje, brinemo da se ženska vokalna skupina,
čija sam i članica, na svim nastupima prikaže u originalnoj
nošnji prikladnoj za pojedinu pjesmu, uređujem oglavlja članicama
i brinem za urednost iste- kaže i neizostavno dodaje:
– Da nije bilo članica koje nisu žalile svoj trud, svoje slobodno
vrijeme, vjerujem da Udruge ne bi bilo. Zato što postojimo moglo
bi se reći da je svaka članica na svoj način doprinijela, ali
ipak ovom prilikom moram izdvojiti Katarinu Šimunić, Mariju
Varošanec i Celu Tkalec, koje su od samog početka do danas vrlo
aktivne.Veliku ulogu u Udruzi odradila je moja kćer dr.sc.
Željka Jambrošić Vladić, prezentiranje Udruge kroz knjigu
koju je napisala 2009. godine, te prijašnjih godina kao stalna
voditeljica na svim našim manifestacija, kao najmlađa glumica u
počecima i aktivna u recitatorskoj grupi – dobitnica je Plakete
“Dr. Vinka Žganca” Vratišinec.
Posebno, što je razumljivo, se je prisjetila zasluga pokojnog supruga Željka.
Svaka godina u radu KUU nosila je uspjehe. Koji je do
sada najveći i glede čega?
– Svaka godina bila je po nečemu prepoznata, mali uspjeh, malo
napredovanje nama je davalo poticaja za više i bolje. Ženska
vokalna skupina već četiri puta predstavljala je Međimursku
županiju na Hrvatskim susretima malih vokalnih sastava, te je
dobivala pozitivne kritike. Istaknut ću 2014., 2016., 2017.
godine u kojima smo na tim susretima ostavili traga. Istaknut ću
nagradu za najbolju izvedbu u kategoriji izvorne pučke glazbe
2017. godine i 2019. godinu kada smo na 15. Susretima malih
hrvatskih vokalnih sastava-kategorija Izvorne pučke glazbe u
Sisku osvojile 3. mjesto – ponosno će i dodati kao je uspjeh na
državnoj razini, najveća je nagrada koju Udruga može primiti.
– Nagrada ti daje snage za dalje, to govori pa možete vi, možete
– istaknut će za kraj.
Vaš osobni rad u vođenju je nemjerljiv,
kažu.
– Voditi Udrugu jest čast, ali i velika obveza. Bolje rečeno to
je jedan veliki, ali slatki križ, koji nakon nekog vremena
postaje sve teži i teži, kojega prihvatiš s ljubavlju, a onda ga
treba nositi do cilja. Sve što sam zamislila, što sam sanjala,
vjerujem da sam to i ostvarila što se tiče Udruge. Kao svaki
početak, tako je i početak za mene u ono vrijeme bio težak, mlada
zaposlena žena, dvoje djece, suprug, no kada imaš u obitelji
potporu kakvu sam ja imala od svog supruga i djece, nijedan
zadatak nije mi bilo teško realizirati. Trebalo je puno puta
pokucati na nepoznata vrata, a nisam bila sigurna hoće li se
vrata otvoriti, no uz Božju pomoć, kako je rečeno kucajte i
otvorite će vam se, molite i dobit ćete, tako sam i ja bila
spremna pokucati na sva vrata, a na vratima sam nailazila na
dobrotu i osmijeh vrijednih i dobrih ljudi. Iz dana u dan ciljevi
su se povećavali, no bez mojih vrijednih članica ne bih mogla
ništa.
Od samog početka Udrugu sam doživljavala kao svoju drugu obitelj.
Kako se brineš da u obitelji sve bude u najboljem redu, tako
nisam ni u jednom trenu dopustila da Udruga zbog moje nebrige
osjeti pad. Kao što obitelj treba financijska sredstva za život,
tako i Udruga treba dobru koordinaciju ograničenih financijskih
sredstava da bi mogla uspješno djelovati. Na razne načine sam
dolazila do pomoći, sponzora, donatora, a u posljednje vrijeme
kroz redovita javljanja na javne pozive za potporu kulturno
umjetničkim udrugama.
Koliko u tome svemu trpi osobnost?
Odricanja za rad KUU, nemjerljiva su, to trebaš voljeti i raditi,
a ne brojiti jesi li svaki dan sjeo u auto i radio za dobrobit
Udruge i sela… kada je ljubav prema mjestu, prema kulturi jača od
svega onda ti nije teško, onda ni obitelj ne osjeti da je
zapuštena, naprosto stigneš sve. Kada si organiziraš vrijeme, sve
se stigne. Žalosno je kada neki kažu, joj pa ne stignem sad
ništa, ne stignem ni do majke ni do… zbog čega.
Treba imati vremena za života, dođe bolest, starost, pa onda ćemo biti u kući. Volim Udrugu, lijepo mi je kada se radi, kada su radne akcije, probe, nastupi, druženja sa KUU-a, nastupi…
Po svemu sudeći kraj Vašeg rada se još ne nazire. Vidite
li nasljednike?
Kada se nazire kraj ne mogu odgovoriti, voljela bi dolaziti na
probe opušteno , pa da me dočeka kava ili sok kao moje članice,
ne mogu ostaviti članice koje su od početka uz mene i koje vole
udrugu, a mene podržavaju i žele da i dalje vodim udrugu. Možda
bude neko od mlađih ambicioznih zavolio kulturu, ja bi jako
voljela, a Bože moj, dokle bude volja tvoja i prava pamet. Ja
čvrsto vjerujem da prestankom moga rada neće biti raspad, ima
mladih i aktivnih djevojaka koje su u vatrogastvu, pedagoški
osposobljene, vjerujem da će voditi Udrugu. Počela sam ih
animirati pozivom na sastanke i na probe, ali sve je to mlado,
one odrade svoj posao i imaju druge zanimacije, ali vremenom će
postati zrelije i nadam se da neće dozvoliti gašenje Udruge,
pogotovo da neće zapustiti Etno zbirku u koju
je uloženo mnogo truda, koja krasi naše mjesto. Uvjerena sam
da će zbirka vječno ostati na našem području, da će o njoj
brinuti ako nitko drugi, onda općinski čelnici.
Želim samo zdravlje i zdrav razum. Djeci također želim smireni
život, dobro zdravlje, da znaju uživati u svojim obiteljima,
unučicama želim sretno i bezbrižno djetinjstvo, da nauče
poštovati i cijeniti baštinu svojih predaka, da se ne srame reći
tko su Udruzi koju uspješno vodim kao predsjednica od samog
osnutka, želim da i dalje promovira naše mjesto, naš Gornji
Kraljevec i Remis.
Predstavljanje Štefanije Jambrošić smo prekinuli s namjerom jer
smo ovoga puta o njoj rekli tek jedan dio. Nastavit ćemo skoro
jer se naziru razlozi koje ćemo za sada ostaviti u tajnosti.