Međimurci su poznati po poduzetničkom duhu. Krampove i lopate zamijenili su CNC strojevima i šivaćim mašinama, a sve što ne iziskuje težački alat, ne prihvaća se baš dobro.
Turizam, na primjer. U Draškovcu su tijekom radova u parku oko crkve tražeći vodu za fontanu iskopali nešto žuto za što se odmah zaključilo da je zlato, a s(p)retnom domaćem poduzetniku Josipu Kobalu pala je na um ideja – zašto to ne iskoristiti u turističke svrhe? Turizam Hrvata spašava! Ako može na moru, može valjda i na kontinentu.
Kušanje čudesne “zlatne” vode sv. Roka, zaštitnika po kojemu je crkva dobila ime, moglo bi, gruntali su Draškovčani, dovesti i hodočasnike, pogotovo kad se za koju godinu samo kilometar dalje od crkve sagrade toplice. Sve je išlo po planu, vijest o zlatu ispod crkve prenijeli su i strani mediji.
U susjednoj Sloveniji u televizijskom je dnevniku objavljena odmah nakon vijesti o ostavci premijera Boruta Pahora! No, tada su se javili stari zlatari iz susjednog Donjeg Vidovca, koji su poručili da to nije iskopano zlato, već obični pijesak žute boje! Zlata, vele, ima u rijeci Dravi, ali treba ga mukotrpno i strpljivo kopati i skupljati, kao što su u mladosti činili oni, a ne čekati da nekim čudom samo procuri iz fontane.
Početno ushićenje naglo je splasnulo. Ipak, ne odustaju svi od posla s tom plemenitom kovinom. U susjednom Prelogu otvoren je nedavno prvi poslovni prostor za otkup zlata, što su neki odmah povezali sa “zlatnom groznicom”. Kao, netko je namirisao zaradu i odlučio zaokružiti turističku ponudu. Sve se čini da je motiv ipak nešto drukčiji.
Zbog ekonomske krize neki će građani morati rasprodati obiteljsko zlato, od prstenja i lančića dobivenih na prvim pričestima, firmama i rođendanima, pa do naušnica i narukvica što su ih godinama skupljali.
Računi i kruh su prioritet, a bez zlata se, je li, može. Uostalom, uvijek se mogu ponovno uzeti lopate u ruke, pa na rijeku Dravu. I kopati. Malo tko danas više vjeruje u čuda.