O značenju korizme u životu jednog kršćanina, odricanju, postu te na kakav način najbolje proživjeti i doživjeti korizmu porazgovarali smo s dekanom štrigovskog dekanata, vlč. Ivanom Hercegom
Danas započinje korizma, dio liturgijske godine u kojem se
kršćani pripremaju za blagdan Uskrsa. To je vrijeme između pokore
i radosti, slavlja Uskrsnuća Isusa Krista.
O značenju korizme u životu jednog kršćanina, odricanju, postu te
na kakav način najbolje proživjeti i doživjeti korizmu
porazgovarali smo s dekanom štrigovskog dekanata vlč.
Ivanom Hercegom.
– Za svakog katolika korizmeno vrijeme treba doprinijeti rastu u
vjeri kako bismo mogli iskreno proslaviti blagdan Uskrsa.
Naziv korizma dolazi od latinskog naziva quadragesima
(četerdesetnica). Smisao i sadržaj korizmenog vremena sažeto
opisuje Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji u kojem piše:
“Korizma je vrijeme koje prethodi i oraspoložuje za slavlje
Vazma. Vrijeme slušanja Božje riječi i obraćenja, priprave i
spomena krštenja, pomirenja s Bogom te s braćom i sestrama,
vrijeme češćega posezanja za pravom kršćanskom pokorom – molitva,
post i dobra djela.” – govori nam vlč. Herceg te
nastavlja:
Crkva nam zato preporučuje djela milosrđa, pokore i ljubavi kako
bismo mogli rasti u vjeri. Naravno da tu svoje mjesto ima post i
nemrs. Neizostavni dio korizmenog vremena, ali i općenito
vjerničkog života nas katolika imaju molitva i sakramenti,
posebno sveta ispovijed i sveta misa. U tom smislu svako
odricanje bilo od čega treba imati svrhu za promjenom mojeg
života na bolje i približavanje Bogu i bližnjemu, jer u protivnom
odricanje dobiva krivi smisao. U korizmi bismo posebno trebali
dozvoliti da nas Krist preobrazi, a da bi se te moglo dogoditi
valja moliti srcem.
Želio bih to pobliže opisati prema knjizi “Put srca” –
Henry J. M. Nouwen. Autor naglašava slijedeće:
“Moliti znači spustiti se od razuma u srce i tamo proboraviti
pred licem uvijek prisutnog i sveznajućeg Gospodina, koji u tebi
stanuje.” Hezihatska molitva koja vodi do takvog mira, u kojem
duša može boraviti s Bogom, je molitva srca. Za nas, koji smo
više usmjereni na razum, vrlo je važno učiti moliti srcem i iz
srca. Pustinjski oci pokazat će nam put. Najbolju
formulaciju za molitvu srca nalazimo u riječima ruskog mistika
Teofana Samotnika: “Moliti znači spustiti se od razuma u srce i
tamo proboraviti pred licem uvijek prisutnog i sveznajućeg
Gospodina, koji u tebi stanuje.” To je bila središnja misao
hezihazma kroz sva stoljeća. Molitva je stajanje pred Bogom s
razumom u srcu, to jest u onoj točki našeg bića gdje nema ni
razdjeljenja ni razlike i gdje smo sasvim jedno. Tu stanuje Duh
Božji i tu se događa veliki susret. Tu govori srce srcu, jer tu
smo pred licem sveznajućeg Boga, koji u nama stanuje.
Srce nam određuje osobnost i zato ono nije samo mjesto gdje
stanuje Bog, nego i mjesto kamo su usmjereni najžešći napadi
Sotone. To srce je mjesto molitve. Molitva srca je molitva koja
se diže Bogu iz središta osobnosti te stoga zahvaća cijelu našu
ljudskost.
Molitva srca je molitva u kojoj svoj odnos ne možemo ograničiti
na zanimljive riječi ili pobožne osjećaje. Takva molitva
preobražava – to je njezino svojstvo – cijelo naše biće u Krista
i to upravo zato, što nam otvara oči za istinu o nama samima i
istinu o Bogu.
U svom srcu se prepoznajemo kao grešnici, koje okružuje Božje
milosrđe. Iz tog unutarnjeg gledanja vapimo: “Gospodine Isuse
Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku!”. Molitva srca
nagoni nas da apsolutno ništa ne skrivamo pred Bogom i da se bez
pridržaja prepustimo njegovu milosrđu.
Tako je molitva srca molitva istine. Ona razotkriva mnoge iluzije
o nama samima i o Bogu te nas dovodi do istinskog susreta između
grešnika i milosrdnog Boga. Po toj istini dolazimo do mira jednog
hezihaste. U onolikoj mjeri u kojoj se ta istina usidri u našem
srcu, bit ćemo manje rastreseni svjetskim mislima, a naše će nas
srce kao i sve stvorenje, utoliko jasnije i bistrije
upravljati prema Gospodinu. Tako će se u našoj molitvi ostvariti
Isusova riječ: “Blaženi čista srca, oni će Boga gledati” (Mt
5,8). Napasti i borbe trajat će do kraja našeg života, ali ako
smo čista srca, i u nemirnom ćemo životu nalaziti mir.
Za mene osobno korizma je vrijeme u kojem se trudimo što
iskrenije živjeti svoju vjeru, a to ćemo moći, ako se otvorimo
Božjem milosrđu. U korizmenom vremenu posebno njegujemo pobožnost
križnog puta, u kojoj razmišljamo o Kristovoj žrtvi. Sv. Ivan
Karpatios kaže: “U molitvi se mora računati na mnoge muke i
borbe, da bi se došlo do duhovnog raspoloženja u kojem prestaje
svaka rastresenost; to je nebo u srcu, mjesto gdje u nama živi
Krist, kako nam tvrdi apostol.” – tim riječima završava naš
razgovor vlč. Ivan Herceg.