Porijeklo joj je iz Vratišinca, danas živi u Varaždinu, a radi u Kotoribi. Unatoč tome, naša sugovornica postala je vlasnicom još jedne diplome jedne visokoškolske ustanove. Na predavanja je odlazila s torbom spremnom za rodilju i pilates loptom.
Petra Supina (33), socijalna pedagoginja iz Osnovne škole Jože Horvata dosšla je do druge diplome iako iza sebe ima dvoje djece, a svakodnevna relacija joj je Varaždin-Kotoriba.
Porijeklo joj je iz Vratišinca, danas živi u Varaždinu, a radi u Kotoribi. Unatoč tome, naša sugovornica postala je vlasnicom još jedne diplome jedne visokoškolske ustanove. Na predavanja je odlazila s torbom spremnom za rodilju i pilates loptom.
– Gotovo tjedan dana nakon što sam stekla naziv “psihoterapeut realitetne terapije” još uvijek gledajući u tu diplomu protrljam oči da se uvjerim da doista moje ime stoji na tom komadu papira koji za mene znači pobjedu nad samom sobom – dio je iz monologa u trenutku kada je prije nekog vremena diplomirala pri Europskom institutu za realitetnu terapiju u Kranju.
Realitetna terapija je psihoterapijski pravac koji se bazira na procesu uspostavljanja djelotvornijih i kvalitetnijih načina upravljanja vlastitim životom i suočavanja s preprekama i životnim izazovima.
Kako ste došli do druge diplome?
– Moj put do druge diplome doista je bio kako kaže latinska poslovica “peraspera ad astra”, preko trnja do zvijezda. U toku prošlih sedam godina, koliko je trajao moj drugi studij, doživjela sam i neka najbolnija iskustva do sada u svom životu, dakako upravo sam iz takvih iskustava naučila najviše – istaknula je.
Petra je nakon završenog Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu stekla naziv magistra socijalne pedagogije. Potom je odradila pripravnički staž u školi u Pribislavcu, a zatim se zaposlila na neodređeno u OŠ Jože Horvata Kotoriba gdje radi i danas kao stručni suradnik socijalni pedagog.
– Moja ravnateljica (op.a. Snježana Matoš) odmah je prepoznala dobrobit nastavka mog školovanja i dala mi podršku.
-Moja “šefica” ne šefuje, ona vodi, potiče, motivira i ona je za mene najbolja moguća okolnost koju jedan zaposlenik može imati – rekla je vezano za dodatni poticaj iz sadašnjeg kolektiva, nastavivši:
– Oduvijek sam imala sliku sebe kao terapeuta, a realitetnu terapiju izabrala sam jer se najviše naslanja na moja uvjerenja i moj način razmišljanja, velikom dijelom to mogu zahvaliti svojoj majci uz koju sam naučila da čovjek bez obzira na okolnosti može izabrati, biti sretan, ako je dobro povezan sa sebi najvažnijim ljudima – kaže i opisuje put dolaska do toga:
– Studij realitetne terapije započela sam 2012. godine pri Europskom institutu za realitetnu terapiju u Kranju, a predavanja i praktikumi održavali su se u Zagrebu, uglavnom vikendom, a povremeno od četvrtka do nedjelje. Moji radni tjedni nisu imali početak ni kraj, ali nije bilo ni važno jer sam kroz proces učenja i promjene uspjela postizati zadovoljstvo u svim životnim područjima. Najteže je bilo nastaviti kada sam ostala bez mlađeg brata koji je 2015. stradao u prometnoj nesreći – kaže sa suzom u očima i nastavlja:
– Prvotna reakcija bila je da trenutno nemam kapacitet da se bavim studijem no nakon brojnih sati preispitivanja zaključila sam kako je vrijeme da počnem živjeti to o čemu želim svoje klijente podučavati i nastavila sam dalje. Iako je puno puta bilo iznimno teško i zahtjevno jer sam se na osobnom planu suočavala za mene velikim gubitkom i tragedijom. No danas mogu razumjeti svoje klijente koji prolaze kroz slična iskustva, puno bolje jer sam sama kroz to prošla, a najbolje razumiješ čovjeka kada obuješ njegove cipele – iskreno će, a potom nastavila u vedrijem tonu:
– U toku edukacije desila su se i predivna iskustva. Postala sam supruga, a ubrzo i majka dvoje djece, koji su mi najvažniji izvor snage. U zadnjim tjednima trudnoće odlazila sam na predavanja sa spakiranom torbom za rodilište i pilates loptom kako bi mogla izdržati maratonska predavanja, a tri mjeseca nakon poroda već sam ponovo bila u tom istom tempu. Odustajanje nisam vidjela kao dobar izbor za sebe. A usklađivala sam se sa okolnostima na razne kreativne načine. Kad su kolegice i kolege u pauzama ispijali kavu ja sam se družila sa svojom izdajalicom ne bi li svom djetetu osigurala ono što sam vidjela kao najbolje – rekla je.
Učenje je tada bilo posebno teško.
– U nekim trenucima je učenje izgledalo tako da sam dijete imala u nosiljci i uz čitanje knjige uspjela skuhati ručak ili obaviti neki drugi posao u kući, uglavnom “multitasking” sam dovela do savršenstva. Uz obavezna predavanja i praktikume trebalo je još pisati i studije slučaja, odraditi osobnu terapiju i kliničku praksu. Sve što sam mogla odrađivala sam kada bi djeca pozaspala ili ranom zorom prije nego li su se budili. Kliničku praksu odrađivala sam u Zavodu za javno zdravstvo u Županijskoj bolnici u Čakovcu i doista sam zahvalna cijeloj ekipi, a posebno doktorici Marini Payerl-Pal što mi je dala priliku da svoje znanje primjenjujem radeći s klijentima u Zavodu – navodi Supina.
Kažete da ste u tome imali ‘pomoćnike’?
– U cijeloj toj priči moja logistika ima velike zasluge. To je prije svega suprug koji isto tako ni u jednom trenu nije sumnjao u mene i moj kapacitet. Moji roditelji koji su čuvali djecu kada je to bilo moguće s njihove strane i naravno moja divna braća, iako ih je samo dvoje fizički ovdje na zemlji, ja osjećam prisutnost i dva brata koja su smrtno stradala, oni su moja četvorica veličanstvenih.
Gdje ste sada u ovome vi?
– Ono što ja danas za sebe mogu reći kao psihoterapeut i kao čovjek jest da moj najveći kapacitet leži upravo u vjerovanju da apsolutno svaki čovjek može zadovoljnije živjeti ako tako odluči, uz prave informacije i uz promjenu uvjerenja. Često slušam kako ljudi tvrde da je potrebno birati između karijere i obitelji, moje iskustvo mi govori da je potrebno samo dobro se uskladiti i dovoljno željeti. Skloni smo tome da kada ne uspijemo tražimo krivce ili pak krivimo okolnosti za vlastite neuspjehe, a kad uspijemo onda samo sebi pripisujemo uspjeh. Ja sam do svoje druge diplome došla prije svega uz pomoć gorljive želje, snažne volje, ali i podršku onih koji su mi najvažniji – kaže i za kraj ističe:
– Ovo nije samo moja diploma, volim reći da je to diploma koju dijelim sa svima koji dovoljno jako i snažno žele ostvariti sebe i mijenjati se jer kao što je rekao jedan veliki učitelj Teorije izbora na kraju krajeva psihoterapeutom se ne postaje već se uvijek iznova, sa svakim klijentom nastaje.