Međimurska popevka još je 2013. godine upisana na Listu zaštićenih nematerijalnih dobara Republike Hrvatske, a od prošle godine je i na Reprezentativnoj listi nematerijalne baštine čovječanstva
O međimurskoj popevki je portal Hrvatska katolička mreža popričao s
doktoricom Lidijom Bajuk,
hrvatskom entologinjom, pjesnikinjom i kantautoricom, koja je
jedna od najzaslužnijih za uvrštavanje međimurske popevke na
UNESCO-ov popis.
Što je tako posebno baš u međimurskoj popevki da je
zaslužila ove časne upise?
Prvo moramo govoriti o toj fantastičnoj melodiji, a onda, naravno
i o stihovima koji su sastavni dio pjesme. Stihovi su uglavnom
lirske minijature koji govore o životu naših bližih predaka, ali
odjekuju i nekim dalekim precima.
Sudjelovali ste kao koordinatorica upisa na listu. Kako
je tekao taj proces? Ima li UNESCO posebne uvjete koje treba
zadovoljiti da bi se neko kulturno dobro našlo na listi?
Najvažnije je nematerijalno dobro zaštititi na nacionalnoj listi.
To sam inicirala još 2011. u Međimurskoj županiji i godinu
kasnije smo se uspjeli dogovoriti. Kad kažem ‘mi’ onda mislim na
svoju udrugu ‘Matapur’, koja je inicijator i jedan od potpisnika,
zatim na KUD Seljačka sloga iz Nedelišća, dugogodišnjeg
organizatora festivala Međimurska popevka i na trećeg potpisnika,
a to je Zajednica hrvatskih kulturno-umjetničkih udruga
Međimurske županije, krovna udruga koja danas obuhvaća 73 KUD-a
samo u Međimurskoj županiji.
Što je UNESCO konkretno tražio za nominaciju i kako ste
im to prezentirali?
Ima dosta kriterija, ali ono što je najbitnije jest da postoji
povijesni kontinuitet do današnjih dana i da je to nematerijalno
dobro još uvijek živo. To je jako važno. Mi imamo neka
nematerijalna dobra u našoj zemlji koja više nisu dio običajne
prakse i takva se dobra ne mogu, nažalost, zaštititi. Drugo što
je važno je da to nematerijalno dobro ne smije prema drugome
iskazivati nikakvu netrpeljivost, da nikoga ne vrijeđa, nikoga ne
ponižava, da nema poziva na sukobe i sl. Međimurska popevka je
zaista miroljubiva popevka.
Međimurska popevka je imala najviše nositelja vještina od
svih naših zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara. Tko su ti
nositelji?
To su svi oni koji u svakodnevnom i blagdanskom razdoblju potiču,
organiziraju i/ili izvode međimursku popevku. To su već spomenuti
KUD-ovi, škole u kojima se njeguje zavičajna nastava, glazbene
škole te Muzej Međimurja Čakovec, Centar za kulturu Čakovec,
Učiteljski fakultet itd. Bila su 73 potpisnika, do sada najviše
od svih zaštićenih nematerijalnih dobara. Ja sam bila
koordinatorica između Ministarstva kulture i lokalne zajednice i
kada smo se okupili na sastancima, bilo je uistinu veliko
uzbuđenje jer je među nama bilo i pojedinaca koji su bili
potpisnici, a među njima je bila i teta Liza.
Koja su glavna obilježja međimurske popevke?
Ima ih dosta, ali ono što prvo čujemo, bez obzira jesmo li
glazbeno obrazovani ili ne, jest da ih je većina tugaljiva,
melankolična. Nisu sve, ali većina je.
Zašto je to tako?
Dijelom je stvar u neobičnoj melodiji koja i kad nije sjetna,
zvuči drugačije. Zašto je to tako? Zato što su ispjevane u
starocrkvenim modusima jer to nije dur kakvom smo skloni kroz
popularnu pjesmu, a niti čista molska ljestvica. To su modusi
koji imaju neke specifičnosti i zbog toga melodija zvuči
drugačije. Sve međimurske pjesme su ljubavne. Neke od njih su
vrlo stare i odjekuju arhetipskim ljubavnim temama, a neke su
novijeg datuma i najčešće pjevaju o nostalgiji Međimurki i
Međimuraca u stranom svijetu, bilo da su pošli trbuhom za kruhom,
bilo da su bili u ratovima.
Međimurska popevka ima dugu i bogatu povijest, a u toj
povijesti i Katolička Crkva odigrala je značajnu ulogu.
Tako je. Za vrijeme Jugoslavije o tome se nije smjelo govoriti pa
je često bila prešućena činjenica da se međimurska popevka jedno
vrijeme mogla izvoditi samo u crkvi. Danas o tome slobodno
govorimo i ja to volim naglasiti. Međimurje je kao teritorij za
vrijeme Austro Ugarske pripadalo mađarskoj vlasti i bila su
velika nastojanja oko mađarizacije stanovništva.
Crkva je tada u pripadala Zagrebačkoj biskupiji, kasnije
nadbiskupiji i u crkvi se moglo govoriti i pjevati hrvatski.
Sretna okolnost je da je zahvaljujući hrvatskim župnicima, a i
ponekom mađarskom, popevka ipak očuvana. U crkvi se nije pjevala
samo sakralna međimurska popevka, nego i svjetovna. Dakle, velik
opus međimurskih napjeva, i sakralnih i svjetovnih, sačuvan je
upravo zahvaljujući svakodnevnoj praksi pjevanja međimurske
popevke u crkvi.
Je li se popevka mijenjala kroz povijest? Znamo li mi
danas koliko je stara izvorna međimurska popevka?
To je jako teško pitanje. Ali je lako odgovoriti da nema tog
(ne)materijalnog kulturnog dobra koje nije doživjelo promjene.
Govoriti o nečemu što je najarhaičnije i nepromjenjivo, bilo bi
zapravo suludo. Upravo zato što je opstalo do danas, to znači da
se mijenjalo i prilagođavalo novim kontekstima, novim uvjetima
života pa i novim životnim i godišnjim situacijama.
Mi imamo pjesme koje nas povezuju s davnim pretkršćanskim
razdobljem, ali ni ti elementi ne bi opstali u pjesmi da nisu
dobili neko novo značenje, da nisu reinterpretirani. Kad je
prihvaćeno kršćanstvo, onda su i dio običaja i pjesama dobili
novo značenje. Da nije bilo tako, danas o njima ne bismo ništa
znali. Naravno da postoje i pjesme koje su nastajale kasnije, i
svjetovne i duhovne.
Možemo li istaknuti neke pojedince koji su zaslužni za
očuvanje tih pjesama?
Svakako je jedan od najvećih bio etnomuzikolog, rođen u
međimurskom Vratišincu, svećenik i pravnik, Vinko Žganec. Mnogi i
ne znaju da je on utemeljitelj našeg Instituta za etnologiju i
folkloristiku u Zagrebu. Bio je i prof. na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu i cijeli niz skladatelja je upravo od Žganca čuo
međimursku popevku i zato brojni veliki hrvatski, ali i ne samo
hrvatski, kompozitori obrađuju međimursku popevku za zborsko
pjevanje i za instrumentalne izvedbe. Toga prije Žganca nije
bilo. Ni u jednom udžbeniku, ni u jednim notama prije Žganca i
njegovih knjiga objavljenih u vlastitoj nakladi, nema međimurske
popevke. Vidite koliko jedan čovjek može učiniti.
Postoje i neke međimurske pjesme koje imaju oblik
čardaša, odnosno čipčardaša. O kakvim je pjesmama riječ?
U Međimurju postoji jedan pjevani ples koji se zove čipčardaš.
Postoji teza hrvatskih etnokoreologa, prije svega Ivana Ivančana
i Stjepana Sremca, da je se taj čipčardaš razvio iz hrvatskog
tanca i da je sličan s drmešom kajkavskog područja. Nije nemoguće
da su Mađari kad su došli na ovaj prostor preuzeli takvu glazbu
od Slavena i da je na taj način nastao poznati mađarski čardaš.
Uvrštavanjem na UNESCO-ovu Listu svjetske nematerijalne
baštine međimurska popevka stekla je međunarodno priznanje, a
istodobno hrvatska kultura i njezina povijest postaju svjetski
prepoznatljive. Što, zapravo, Hrvatska i Međimurje dobivaju tim
uvrštavanjem?
Prije svega im je donio jednu međunarodnu potvrdu da se radi o
važnom nematerijalnom dobru i jedno samopouzdanje. S obzirom da
su Međimurci dugo bili pod tuđinskom vlašću, ponižavani,
omalovažavani, proglašavani dijelom drugih etniteta i nacija, ovo
im je potvrda je to nešto njihovo, međimursko. Drugi važniji
poticaj je da ne nastane prekid prijenosa tradicije i znanja i da
ta pjesma ne bude samo ona koja se sluša, nego i aktivno izvodi.
Ali, to treba krenuti od vrtića i škole jer više ne živimo u
velikim zadružnim obiteljima kao nekada kada se popevka prenosila
s koljena na koljeno, iako to i danas funkcionira u manjoj mjeri.
Svakom čovjeku treba sidro. To je dio našega identiteta. Mi imamo
nekoliko svojih osobnih identiteta. Jedan od njih je vezan uz
našu državu, ali i uz naš zavičaj. Čovjek koji nema sidro s
vremenom može imati ozbiljnih problema sam sa sobom. Da bismo i
kao nacija bili uspješni, prvo moramo raščistiti sami sa sobom –
rekla je Lidija Bajuk za Hrvatsku katoličku mrežu.