Ubojstvo kolegice je prouzročilo kolektivni šok struke i veliki strah, poručuju iz Društvu socijalnih radnika Međimurja
U Društvu socijalnih radnika Međimurja šokirani su
činjenicom da je 40-godišnja žena, koja ih je u siječnju
napala nožem, puštena iz istražnog zatvora. Tim povodom, odlučili
su se javnosti obratiti otvorenim pismom koje prenosimo u
nastavku.
– Ponukani ubojstvom socijalne radnice u Centru za socijalnu
skrb Đakovo, ali i napadima na socijalne i druge stručne radnike
ustanova socijalne skrbi s područja Međimurske Županije, obraćamo
se ovim pismom, kao strukovna udruga, kako bismo upoznali
javnost s teškom situacijom u kojoj se nalazimo.
Početkom 2019. godine je stručna djelatnica iz CZSS Čakovec
bila žrtva pokušaja ubojstva na terenu, a od iste osobe je bila
napadnuta i tokom 2018. godine. Ovi napadi su bili
najteži, a unatrag 10 godina brojimo preko 250 situacija u kojima
su radnici CZSS Čakovec bili napadnuti verbalno ili fizički.
Posljednjih nekoliko mjeseci izloženi smo još
većoj direktnoj agresiji korisnika i javnosti.
Mediji godinama iskorištavaju situaciju u kojoj im je poznato da
centri za socijalnu skrb ne mogu iznositi informacije o
korisnicima te iskorištavaju priče o “neosjetljivim”
socijalnim radnicima za senzacionalističke naslove. Neprimjerenim
izjavama u kojima su djelatnici sustava prozvani krivcima za
ono što čine njihovi korisnici, tj. imputiranjem iracionalne
odgovornosti za sve nevolje i ishode teških životnih situacija
socijalnim radnicima i drugim stručnim radnicima socijalne
skrbi, došlo je do situacije gubitka povjerenja korisnika u
naš rad, a bojimo da je posredno doprinijelo ubojstvu kolegice.
Imputiranje odgovornosti socijalnim službama za obiteljske
tragedije, pogrešne odluke pojedinaca koji su počinili kaznena
djela idu tako daleko da je pitanje trenutka kada će počinitelj
kaznenog djela kazati da je učinio nešto zbog toga što nije bilo
socijalnog radnika da ga zaustavi.
Društvo socijalnih radnika Međimurje je u više navrata upućivalo
Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
molbe za pomoć, podršku, nudilo prijedloge za poboljšanje prakse,
te se naročito angažiralo u borbi za u stjecanje statusa službene
osobe za socijalne radnike.
Bojimo se da su izvori nezadovoljstva korisnika koja mogu
izazvati napade na stručne djelatnike neprepoznata, jer korisnici
imaju osobne teškoće, radi kojih i primaju pomoć socijalne
skrbi. Izvor njihovog nezadovoljstva je sustav koji je
izuzetno zastarjeli, neproduktivan, šalje dvostruke poruke – da
je tu da brine o ljudima, a ne brine ni o kome ili brine loše.
Korisnicima poručujemo da se obrate s povjerenjem, a zbog loših
propisa, neprilagođenih načina postupanja (neproduktivne
administracije) njihovo povjerenje izigramo na prvom koraku
i tada im ne možemo pomoći već samo ponavljati da su takvi
propisi. Korisnici to mogu prihvatiti ili ne mogu. Ako ne
prihvate, uzimaju si pravo da svoje nezadovoljstvo iskale na
stručnjaku koji s njima radi.
Nitko ne može raditi u uvjetima u kojima se neprekidno boji hoće
li preživjeti, u uvjetima gdje ga netko vrijeđa, prijeti, prijeti
medijima, prijeti ministarstvom. Nije moguće raditi slušajući
vijesti sa strepnjom od “crne kronike” hoće li se neki tragični
događaj ili životna nevolja podvesti po “naš propust”.
Ubojstvo kolegice je prouzročilo kolektivni šok struke i veliki
strah. Ovaj strah je realan, kao i osjećaj bespomoćnosti. Realan
je i entuzijazam i još tvrdoglavije odluke da nastavimo raditi u
sustavu i pomagati ljudima.
Sustav socijalne skrbi i dalje poziva druge sustave na suradnju.
Uporno pozivamo na suradnju jer uočavamo kako u drugim sustavima
još uvijek postoje nedovoljne kompetencije i stručna znanja
u prepoznavanju problematike u nasilju u obitelji,
zanemarivanju djece, zlostavljanju djece, manipulacijama u
roditeljskim sukobima, brizi o osobama s psihičkim i
intelektualnim teškoćama i drugim problemima kojima se bavi
i socijalna skrb.
Poziv na suradnju koji toliko ponavljamo nije poziv da drugi
sustavi odrađuju naš dio posla, nego poziv da bolje rade svoj dio
posla. Nažalost iz te nemotiviranosti iščitavamo kako su
“ti ljudi” – mislimo na korisnike, u biti “socijala” – i
oni su samo “naši”, da su problemi koje oni imaju isto samo naši.
Naši su korisnici javnosti zanimljivi samo kao
patetične priče u medijima, promociju vođa građanskih inicijativa
ili igračke za političke manipulacije. Pravim moćnim
političkim strukturama, vidimo po količini vremena i brizi koju
ulažu u resurse, ne da nisu zanimljivi, nego ih se sjete
eventualno za Božić, za dekor. Ili pritisnuti ozbiljnim
tragedijama kao što je smrt socijalne radnice iz Đakova.
No, ljudi koji su korisnici socijalne skrbi su dio zajednice i
samo jedan sustav nije dovoljan da rješava sve njihove poteškoće,
već svaki resor mora preuzeti svoj dio odgovornosti –
zdravstveni, obrazovni i pravosudni.
Sustav socijalne skrbi nema dovoljno resursa – nema dovoljno
radnika, smještajnih kapaciteta, savjetovališta, tretmanskih
sustava. Svi poslovi vezani uz usluge socijalnog i drugog
stručnog rada su potplaćeni, sat rada stručnog radnika, koji
zahtijeva fakultetsku naobrazbu je gotovo za pola jeftiniji od
sata rada uslužnih djelatnosti.
Nemamo ustanova za smještaj psihički bolesnih osoba, starih i
nemoćnih, djece s poremećajima, dugotrajan i temeljit tretman
roditelja koji krše prava djece… Nemamo smještaja za djecu,
nedostaje nam udomiteljskih obitelji, kao i ustanova. Propisi
koji uređuju materijalna davanja su kontradiktorni, nepravedni,
restriktivni, a iznosi pomoći ne mogu zadovoljiti ni najosnovnije
životne potrebe… I još se zbog tih iznosa može izgubiti
život.
Mi smo obrazovani ljudi koji znaju raditi svoj posao. Koristimo
stručna znanja i metode rada. Naše metode i odluke se mogu i ne
sviđati korisnicima i oni se mogu s njima ne slagati, ali to je
priroda našeg posla. Isto tako, i greške se događaju kao i u svim
drugim zanimanjima, i mi želimo i volimo čuti kritiku kako bismo
radili bolje. Granice su vrijeđanja, prijetnje, prisile, verbalna
zlostavljanja, fizički napadi…
Negativan stav prema našoj profesiji doveo je do smrti naše
kolegice. I nakon takve tragedije se suočavamo s
novim otvorenim iskazima mržnje i prijetnjama nama osobno,
članovima naših obitelji, kolegama suradnicima.
Bez podrške društva i suradnje ne mogu funkcionirati ni mnogo
bolje ustrojeni i opremljeni sustavi socijalne skrbi od našeg,
koji već dugo čuva od nefunkcionalnosti samo entuzijazam
stručnih radnika.
Zbog svega, pozivamo javnost na zdrav razum i prepoznavanje i
imenovanje pravih izvora socijalnih problema te suradnju sa
socijalnim i drugim pomagačkim strukama – stoji u
pismu Društva socijalnih radnika Međimurja koje
potpisuje Renata Sever, dipl. soc. radnica.