'Nije bilo love, ali je bilo srca i u tome smo bili veliki. Poštena smo generacija, ni jedan nije bio 'vagabundo', bili smo prave cure i dečki.'
Okupljanje maturanata u varaždinskom kraju i nije neka novina, no
rijetko tko ima prilike obilježiti
punih70 godina od
polaganja ‘ispita zrelosti’. Upravo su toliko godina od mature
obilježili maturanti varaždinske
Gimnazije iz školske godine
1948./1949. danas, 3. svibnja, u
restoranu Garestin.
– Na početku smo se sastajali svakih deset godina, no sad je to
svake godine, a generacija obuhvaća dva muška razreda, svaki po
51 učenik i dva ženska razreda, svaki po 40 učenica – kazao je
varaždinski profesor Dražen Ožeg, ujedno i jedan
od organizatora današnjeg okupljanja.
– Međimurje je bilo oslobođeno od Mađara i
onda je 16 učenika i 6 učenica došlo k nama u školu jer u ono
vrijeme Čakovec nije imao gimnaziju. U
generaciji nas je bilo 157, umrlo i nestalo je 119 kolegica i
kolega, a još uvijek je živih nas 38 (10 ženskih i 28 muških),
a danas nas se okupilo 19 –
kazao je, u šali dodavši da je od svibnja 2018. do svibnja 2019.
umrla samo jedna osoba.Branko Grabar
iz Čakovca dodao je statističke podatke.
– Dobra je to statistika!
Nakon završenog srednjoškolskog te fakultetskog obrazovanja,
mnogi su iz te generacije otišli izvan granica Hrvatske.
– Neki su u Švedskoj, Kanadi, Švicarskoj. Mislimo da je
ovo zadnje kolektivno okupljanje, no ako bude šanse okupit
ćemo se ponovno, barem mi koji blizu živimo – kazao je Ožeg, koji
je tjelesni odgoj predavao najprije u Gimnaziji
Varaždin, a zatim punih 40 godina na Pedagoškoj akademiji u
Čakovcu.
Iz te ‘zlatne generacije’ varaždinskih gimnazijalaca
poznati su i još neki varaždinski i međimurski
profesori: Franjo Bračko, Emina Gomaz, Branko
Grabar i ostali, a u generaciji je bilo i zaljubljenih
parova.
– Od šest parova u generaciji, jedino smo moja supruga
Zdenka i ja još u paru. Jedan par je preminuo, a
kod ostalih nema partnera ili partnerice među živima – kazao je
Dražen Ožeg koji na pitanje služi li ih zdravlje,
odgovara:
– Zdravlje je, kako ja znam reći, ‘u granicama uzrasta’, a iako
nas boli kičma ili noga, nema problema, na druženje dođemo
autom. 
Franjo Bračko istaknuo je da je riječ o posebnoj
generaciji koja je itekako povezana.
– Sretna smo generacija i veže nas velika ljubav. Gimnaziju smo
počeli 1941., taman je počeo 2. svjetski rat. Održali smo se, tek
nam je 89 godina! – kazao je i dodao:
– Makar nas je malo, okupljamo se svake godine. Bilo je to lijepo
razdoblje, natjecali smo se u znanju i brojnim aktivnostima,
imali smo poznati Omladinski klub gdje smo dolazili na ples, a
dolazile su brojne poznate ličnosti tadašnjeg društvenog života.
Iako je to bilo vrijeme popraćeno bijedom i siromaštvom, imali
smo sretnu mladost.
Grabar se na to nadovezao:
– Vezalo nas je, nekad smo rekli drugarstvo, danas kažemo
prijateljstvo, to je bilo iznad svega. Nije bilo love, ali je
bilo srca i u tome smo bili veliki. Poštena smo generacija, ni
jedan nije bio ‘vagabundo’, bili smo prave cure i dečki. Da se
rodimo još jednom, bili bismo jednaki i potpisali bismo iznova
ovih 70 godina druženja!
U fotogaleriji pogledajte kako je bilo!
