Socijalni radnici tvrde da su svakodnevno izloženi napadima štićenika i bliskih osoba, ali su obeshrabreni reakcijama policije pa traže da se takvi napadi tretiraju kao napadi na službenu osobu
Prije nekoliko dana 40-godišnjakinja iz okolice Čakovca, kojoj
centar za socijalnu skrb izdvaja djecu i koja im je već ranije
prijetila, napala je socijalne radnice i nožem razbila staklo
automobila u kojem su sjedile, nakon čega ju je policija
zatvorila.
To je tek najnoviji primjer, ali prijetnje, psovke, vrijeđanje,
divljanje i fizički nasrtaji ljudi sa psihosocijalnim teškoćama i
u osjetljivim životnim situacijama, kao i ishodima postupaka koji
nisu onakvi kakve žele, radnu atmosferu socijalnih radnika čine
nimalo bezopasnom.
Šteficu Karačić, nekad šeficu Centra za
socijalnu skrb Zagreb, a danas ravnateljicu doma za starije,
čovjek je napao u tramvaju.
Psihosocijalna terapija
– Iznenada je skočio, zgrabio me za vrat i srušio. Stiskao mi je
vrat rukom, drugom pokušavajući raspetljati maramu. Neki su
putnici skočili i odvukli ga, došla je policija – prepričala nam
je nemili događaj. Muškarac je bio u tretmanu centra, no odbijao
je terapiju i nije prihvaćao odluku da mu je supruga skrbnica.
Nakon napada i vještačenja poslan je na prisilno liječenje.
– Dugo sam se potom bojala ući u tramvaj, ali svjesna sam da je
napad bio usmjeren na instituciju, a ne mene osobno, premda sam
tada bila ravnateljica podružnice, a on me prepoznao. Napao me u
ponedjeljak, a u petak je donio pismo u kojem moli da ga ne gonim
kazneno. Samo sam tražila liječenje – kazala je Š. Karačić, kojoj
to nije bio jedini napad. Prije toga napala ju je djevojka.
– Bila je u tretmanu jer su je susjedi prijavili zbog agresije
prema njihovoj djeci. Sjedila sam za stolom kad je došla, bila je
ljuta jer nije htjela u psihosocijalnu terapiju. Odjednom je iz
jakne izvadila velike vrtne škare i nasrnula na mene, a ja nisam
imala kamo jer je stol bio u kutu. Srećom, kolegica je dozvala
pomoć – prisjeća se.
Otvoreno govori i o strahu koji je osjećala kad joj je nepoznati
muškarac telefonom prijetio smrću, no veliko profesionalno
iskustvo naučilo ju je da ne uzmiče zbog takvih situacija jer one
su rizik struke. S tim se rizikom nešto teže nosi njena kolegica
Ljiljana J., koja se nerado sjeća modrica po
tijelu što joj ih je nanio rastrojeni korisnik čija ih je majka
zvala jer on nije izlazio iz svoje sobe, mokrio je u bocu i
opsesivno zahtijevao novac.
Ili napada nasilnog muškarca prijavljenog zbog obiteljskog
nasilja koji nije htio izaći iz sobe kako bi njegova ustrašena
supruga dala iskaz. – Stalno ju je ispravljao dok je pokušavala
ispričati što se dogodilo, žena je bila u strahu, a kad sam ga
zamolila da izađe iz sobe, podivljao je. Na kraju su ga četiri
policajca jedva savladala i iznijela – govori Ljiljana J., ne
htijući zbog svega toga ni da joj navodimo puno ime i prezime.
Reakcija policije
Zbog tih rizika socijalni radnici već dugo, od ubojstva kolege
Jakova Kudrića, kojeg je korisnik 2000. usmrtio
nožem, traže da se napad na njih tretira kao napad na službenu
osobu. Službeno je registrirano dvadesetak prijava prijetnji, ali
prava brojka je veća jer gotovo da nema stručnjaka u 136 centara
diljem zemlje koji nije doživio neki incident. – Reakcije
policije pri pokušajima prijava obeshrabruju stručne radnice i
radnike u prijavi te čine radnu atmosferu još opasnijom.
U nekim se situacijama socijalni i drugi stručni radnici moraju
“boriti” kako bi prijava bila zaprimljena jer se prijavljivanje
odbija, bez zapisnika, a uz verbalno obrazloženje kako “nema
kaznenog djela ni prekršaja” – kaže Antun
Ilijaš, predsjednik Komore socijalnih radnika. Smatra da
zbog opće klime tolerancije nasilja i agresije, a onda i u
nametnutoj ulozi “žrtvenog jarca” koje socijalni rad ima u našem
društvu, ispada da je opravdano iskazati agresiju bez
ustručavanja.
– Dovoljno je pročitati komentare ispod članaka vezanih uz neki
od navodnih propusta, npr.: “Šteta što ih nije dokrajčila”. Dojam
je da pravosudni sustav gubi iz vida korektivnu ulogu kazni i
drugih mjera, već smatra da je tu da reagira tek za odmazdu zbog
počinjenog nedjela – zaključuje.
S. Karačić smatra da stanje nije katastrofično, ali da napadi
zahtijevaju automatsko procesuiranje, kao kod napada na
policajca, a ne da se prepušta privatnim tužbama koje se
nerijetko bagateliziraju.
– Socijalni rad je pomagačka djelatnost za ljude u potrebi, a
često je naša percepcija da država, tj. sustav ne stoji iza toga.
Sve je centralizirano, samo odgovornost ostaje na stručnim
radnicima – navodi Š. Karačić. Ipak, glavno obilježje njihova
posla je, smatra, saznanje da pomažete. A Hrvatska, nažalost, ima
pola milijuna korisnika raznih oblika socijalne skrbi.
Nasrću na njih škarama, a prijava gotovo i nema
Kazneni zakon regulira prisilu prema službenoj osobi, nasilničko
ponašanje i prijetnju prema službenoj osobi. No podnošenje
kaznenih prijava zbog napada na socijalne radnike u praksi
izostaje.
1. Podivljali obiteljski nasilnik nasrnuo je na
socijalnu radnicu kad ga je zamolila da izađe iz sobe jer je
supruzi upadao u riječ dok je davala iskaz
2. Djevojka s vrtnim škarama koju su susjedi
prijavili zbog agresivnog ponašanja nasrnula je vrtnim škarama na
radnicu
3. Prijetnja smrću Čuvaj se na ulici, znam gdje
živiš i nisi više sigurna, a ti ne znaš kako izgledam, telefonom
je zaprijetio muškarac čiji je razvod bio visokokonfliktan
4. Tečaj samoobrane Kako bi se same zaštitile,
nekoliko socijalnih radnica čakovečkog Centra prijavilo se na
tečaj samoobrane
