No, o moralu političara ne treba trošiti riječi kad, kažu oni potkovaniji po tom pitanju, i morala, ima ko žutih mrava...
(Bubnuti i ostati živ nije privilegij samo neukih. Oooo, i učeni
ga znaju…)
Kad je u pitanju politika oni potkovaniji po tom pitanju kažu da
je sve, ili gotovo sve politika.
Pa, ako je stvarno tako, godine koje sam kao i mnogi još živući
do sada pregrmio, (a bogme, na plećima se dosta toga nakupilo),
što sam sve u životu vidio i upamtio baš se i ne sjećam ovako
duge političke bonace kakvu minule dvije godine živimo u Lijepoj
našoj.
I, baš oni potkovaniji što se politike tiče, vele da sve ipak
zavisi od pojedinca s vrha piramide bilo koje trodiobne vlasti i
njegova profila.
A, profil vladajućeg se ogleda u njegovu autoritetu koji opet
proizlazi iz njegove naobrazbe i stila vladanja, iz njegove ili
iz njezine stručnosti, od dosljednosti svojih izjava,
dosljednosti svojih obećanja, od svjetonazora kojemu pripada ili
naginje, od sklonosti, od radnih navika…
No, o moralu političara ne treba trošiti riječi kad, kažu oni
potkovaniji po tom pitanju, i morala, ima ko žutih
mrava…
A, opet da nekoga ne ureknem, najvažnije je da nam uvaženi, eto,
kad smo ih već na izborima izabrali, vjerujemo smo da nisu skloni
nepotizmu ili ne-daj-bože korupciji. Osobito, onoj političkoj.
Tko li samo izmišlja priče o možebitnom nepoštenju političara,
pitaju se mnogi? Tko, kad baš svi do jednoga – koje se za nešto
sumnjiči – ne priznaje nikakav krimen.
Ako se među njima i nađe koji dugoprstić taj, rekli bismo po
domaćem, sto posto ima savjest. A savjest – tako se još uvijek
naučava, i te kako zna peći.
Takve, naravno, i treba rebnuti da jednom zauvijek zapamte; u
politici se priznaju samo uspjesi.
Jer, čemu politički imunitet nego da zaštiti političara. Od
možebitnog progona.
Već neko vrijeme se, eto, diže povika na naše zdravstvo, na
medicinare, ali i na našeg ministra zdravstva.
U socijalizmu smo navikli na jeftino zdravstvo, besplatno
školovanje, svi su bili zaposleni, pa i oni besposleni.
Takve danas nazivaju uhljebima, a uhljebi obično imaju nekoga
svoga gore… I, ne možeš si pomoći, jer ako se pobuniš i
nešto gukneš ne gine ti, znate ono – “tehnološki višak”.
Ako bih, recimo, ja, govorio o zdravstvu i mojim iskustvima o
mojih dosadašnjih 14 operacija komotno bih mogao reći da sam se
nagledao koječega, a najviše požrtvovnosti od svih zvanja i
struka u zdravstvu s kojima sam dolazio u doticaj.
Danas ću se baš pohvaliti mojom doktoricom Obiteljske
medicine. Dr. Teom Pergar Bakač i njenom desnom
rukom vrijednom i susretljivom sestrom Lidijom
Herman. Dakle, treba vidjeti kako te dvije mlade osobe,
kako taj složni tandem radi.
Svaku čast i svako poštovanje za svoj trud i rad zaslužuju te
dvije mlade osobe, a i za odnos prema pacijentu.
Ima i drukčijih primjera, ali njih dvije posebno se izdvajaju i
to želim javno reći. Još se nije dogodilo da pri dolasku na
posao, a da one ne pozdrave pacijente u čekaonici. A i za
zaposlenike Županijske bolnice u Čakovcu – mogu izreći samo
pohvale.
Te jesenske, ali prohladne subote (17. studenog 2018.) negdje oko
10:30 sati u našoj kuhinji sam primijetio neobično ponašanje moje
supruge.
Naime, desna ruka ju nije “slušala”, pa se i ona sama začudila:
“što se to tu događa”- upitala je samu sebe.
Čim sam čuo što je rekla shvatio sam što treba činiti. Nazvao sam
našeg sina Berislava da mamu hitno vozimo u bolnicu. Dok sam joj
pomogao obući kaput sin je već bio na vratima. Naime,
stanuje nedaleko nas.
Na hitnoj su zaključili da se radi o moždanom udaru, pa je uz svu
potrebnu skrb zbrinuta na neurološkom odjelu kod dr. Trubelja
Koren.
Ne nalazim dovoljno riječi zahvale kojim bi se zahvalio
svim djelatnicima neurološkog odjela Županijske bolnice u Čakovcu
i dr. Trubelja Koren, na svemu što su učinili da se moja supruga
danas, uz adekvatnu farmako i fizikalnu terapiju doma, naravno,
uz moju pomoć oporavlja i nadamo se da težih posljedica od
pretrpljenog moždanog udara neće biti.
Eto, nakon mjesec i po od tog 17. studenog 2018. prisjećam se
objave i naputka koji je svojim župljanima izdao jedan župnik iz
Volodera (objavio Jutarnji.hr – 5.11.2016.) – citiram iz
naslova članka:
“Ako čovjeku pozli, prvo zovite svećenika. Liječnici ne mogu
spasiti čovjeka, u bolnicama se umire” – završen citat.
A naš ministar zdravlja je u ožujku 2017. na jednoj tribini u
dominikanskom samostanu bl. Augustina Kažotića, (iako ministar
tvrdi da su mu riječi izvađene iz konteksta), između ostalog je
kazao – citiram s portala Indeks.hr – :
“…Prema njegovom(valjda ministrovom) osobnom iskustvu nekad
jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora”, pa je
dodao:
“Svećenikov osmjeh, utješna riječ, ohrabrenje, beskrajno znače i
bolesniku i obitelji”.
Kao zadrti realist, poštujem svakog čovjeka kao ljudsko biće bio
on učen bio priprost, poštujem i svačije mišljenje, jer na njega
svatko ima pravo, međutim, 17.11.2018. oko 10:30 sati ni trenutka
nisam dvojio koga zvati i u čije ruke predati bolesnu moju
suprugu. Naravno, liječnicima u ruke.