Prvo ću otplatiti kredite za kuću, a onda ću svoj Megane zamijeniti autom o kojem sam donedavno mogao samo sanjati, Mercedesom – smije se Josip Horvat iz Ivanovca
Tri se godine Josip Horvat iz
Ivanovca svojoj tvrtki pokušavao izboriti za plaću s
koeficijentom koji mu je pripadao s obzirom na specifično radno
mjesto kontrolora za nerazorna ispitivanja metala ultrazvukom,
magnetima i, dakako, vizualno. Nijedan dio nije mogao iz
proizvodnog pogona bez potpisa ovoga strojarskog tehničara, ali
pripadajućih 400 kuna više na plaću od 5500 do 6000 kuna jedini
čovjek u tvrtki s takvim ovlastima nije dočekao. Nijemcima je, za
razliku, bilo dovoljno manje od sat vremena da shvate koliko
vrijede Horvatovo iskustvo, znanje i godinama stjecani
certifikati.
– Prvi poziv uslijedio je pola sata nakon što su hrvatski
predstavnici moj životopis proslijedili njemačkoj agenciji
Persona Mobile. Javio sam se, inače, na oglas na Facebooku, za
posao zavarivača. Nijemci su mi prvo ponudili 12 eura na sat. Kad
su čuli da znam njemački, ponuda je odmah porasla na 18 eura, a
do kraja razgovora, kad su čuli sve moje kvalifikacije i što sam
sve radio, završili smo na satnici od 20 eura. I to za početak,
nakon tri mjeseca penje se na 24 eura, a na kraju su mi ponudili
plaćati i 200 od 400 eura za stan, koji su mi oni također našli –
kaže Josip kojem upravo treba stići prva plaća od 2500 eura.
– Nakon tri mjeseca prijeći je i tri tisuće eura. Da, da, znam da
zvuči sjajno za hrvatske prilike. Nisam se ni sam tome nadao.
Posao jest fizički težak, ali radi se normalnim tempom, bez
pritiska, važno je samo da bude kvalitetno. Tvrtka je golema,
izvozi i u Ameriku, proizvodi velike pumpe za beton, naftu… ima
300 zaposlenika, a jako je puno poslova i robotizirano –
zadovoljno govori Josip o novom radnom mjestu u gradiću nedaleko
od Frankfurta.
Napredovanje izvjesno
Pri tome je, kaže, izvjestan i napredak na poslu. U tvornici su
mu dali do znanja da i njima trebaju kontrolori, kojima su plaće
neusporedivo veće nego zavarivačima, a Horvatovi godinama
stjecani certifikati svugdje vrijede.
– Ovdje smatraju da je šteta za tvrtku da ne iskoristi nečije
vještine i znanja, a kod nas to nije bilo bitno čak ni u tvrtki
koja je sama dosta uložila u moju edukaciju… – sa žaljenjem
kaže naš sugovornik i otkriva da mu novi poslodavac nudi 200-300
eura stimulacije za svakog varioca, bravara i montera kojeg
dovede iz Hrvatske. O tome ne razmišlja, a sam je prvi Hrvat u
svojoj novoj tvrtki. Inače, odlazak u Njemačku ovom je
54-godišnjaku olakšalo i to što je prije više od dva desetljeća u
toj zemlji već radio dvije godine. Svejedno, nije se lako rastao
od rodnog kraja, prijatelja i doma u kojem su mu ostali kći i
unuk.
– Ha, u Hrvatskoj sam živio kao i većina, od plaće do plaće,
otplaćivao kredit, a da sam dobio tih 400 kuna povišice,
vjerojatno ne bih ni otišao. Sad ispada da mi je taj direktor, od
kojeg nikad nisam dobio objašnjenje zašto ne dobivam plaću koja
mi pripada po zakonu, zapravo napravio životnu uslugu… On je na
kraju čak i dobio otkaz. Razlog nije bio samo moj slučaj, a sve
se to dogodilo dok sam ja još bio pod otkaznim rokom, zvali su me
da se vratim, ali bilo je prekasno.
Sad čujem da dijelove koje sam ja kontrolirao s još dvojicom
kolega, ali samo sam ja imao pravo potpisati da ih se može
izvesti iz tvrtke, šalju na kontrolu u Sloveniju. I svaki mjesec
na to troše tisuće i tisuće eura… – žali Horvat zbog takvog
raspleta misleći i na svoje bivše kolege, ali dugo je i bio
strpljiv.
Novi životni plan
Danas ima sasvim druge preokupacije. I, sasvim očekivano, novi
životni plan. – Prvo ću otplatiti kredite, a onda ću svoj Renault
Megan zamijeniti autom o kojem sam prije mogao samo sanjati,
Mercedesom – smije se Josip.
– Nemam drugih velikih želja. Želim samo za sebe i svoje jedan
normalan, dostojanstven život, bez straha i brige što će biti
sutra – kaže i otkriva da već zna kad će imati slobodne dane i da
će u svoje Međimurje već za Božić i Novu godinu. Stila života s
planinarenjem i bicikliranjem nije se odrekao. Živi u Meerholzu,
u kući u kojoj su vlasnici u prizemlju, a on kat dijeli s
Poljakom i Rumunjem.
– Zadovoljan sam smještajem, a i cijene su prema plaćama, za
razliku od Hrvatske, vrlo prihvatljive. Ljudi su vrlo ugodni,
nisam doživio ništa neugodno zato što sam stranac. I naravno da
nisam požalio zbog svoje odluke – kaže Josip.
