Đuro Bel iz Čakovca svugdje je poželjan, potreban i rado viđen i ovog trenutka najeksponiranija je osoba u Međimurju
Povijesna postrojba, na nebu sja visoko
Za napisati ili opisati sve i čime se bavi diplomirani ekonomist Đuro Bel iz Čakovca, odnosno često kaže z Buzovca trebalo bi 107 kartica. Kako to obavlja dovoljne su dvije riječi i jedno slovo. Savjesno i kreativno. Upravo ili zbog toga je svugdje poželjan, potreban i rado viđen i ovog trenutka najeksponiranija je osoba u Međimurju. Đuro Bel je osoba visoke naobrazbe, gospodarstvenik, direktor tvrtke Brid extra niz godina, športski djelatnik, vinski Martin Biškup, poznavatelj vina i gastronomije, brat Zmaj, spisatelj, crkveni suradnik i u posljednje vrijeme predsjednik Zrinske garde Čakovec, udruge koja ima široki spektar činjenja narodu na poznatijoj po Povijesnoj postrojbi, po svuda i uvijek rado gledana i viđena svetinja kulture i ponosa.
Postati predsjednik Zrinske garde Belu je pripalo logikom i slijedom svega što je učinio za dobrobit svekolike dragovoljno i radočinujuće galaksije. Pet je tema o kojima i za koje Bela pitamo, a ne pitamo ga ništa o politici u kojoj je bio i je aktivan, niti ga ne pitamo jesu li Jožek radnik i Tonček braća ili ista osoba, kao niti koliko je Hajduk slabiji od Dinama ili obrnuto kao što mu govore bliski ljudi, šogor Jole i fra Ilija. Niti za Dalića i Mamića ta dva čovjeka koji su za Hrvatsku napravili više nego svi premijeri, predsjednici i parlamentarci zajedno.
Ne pitamo ga niti je li trebalo srušiti zgradu bivšeg MTČ -a i
tre ba li pod hitno sanirati čakovečki nadvožnjak, koji je
izgrađen u vrijeme kada je Međimurjem upravljao njegov prijatelj
najbolji međimurski građevinac Danijel Režek kao
niti bi li u Hrvatskom nogometnom savezu-reprezentaciji trebalo
biti mjesta za Dragu Vabeca, rođenog Buzovčana.
Ne pitamo niti čija je žganica bolja, a orehovec prirodniji,
intervjuista ili intervjuiranoga. A sve on dobro zna o Zrinskoj
gardi prvo pitamo.
Trebaju nam mladi članovi za povijesnu postrojbu
Nema niti jednog značajnijeg skupa gdje se ne pojavljuju članovi povijesne postrojbe Zrinske garde Čakovec. Je li dovoljno gardista i kako se postaje članom Zrinske garde Čakovec, prvo je što pitamo njihovog prvog čovjeka.
– Postrojba je ono što ljudi vide, a čine ju gardisti, bubnjar, topnik i kojani(ci)k i za sada uspijevamo pokriti sve zahtjeve, odnosno iskazane potrebe za nastup, odnosno sudjelovanje na svečanostima. Zrinska garda ima ukupno oko 150 redovnih članova te podupirajuće članstvo u kojem su između ostalih i aktualna hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, hrvatski generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Mirko Šundov, biskupi Josip Mrzljak i Juraj Jezerinac i još niz javnosti poznatih ljudi. Članom garde postaje se preporukom, što jamči ne postojanje devalvacije članstva, a gardisti su volonteri i amateri koji su već sada, ove godine imali 80 nastupa u domovini i svijetu.tupa. Upućujem poziv mladim ljudima da se opredijele za gardu, a njihova želja sigurno će postati preporuka nekog od sadašnjih članova.
Spremam za izdavanje knjige aforizama
Hrvatski kajkavski kolendar te lokalne novine i glasnici su o kojima Bel objavljuje svoj književna, novinarska i satirična dijela. Od koji su upravo aforizmi nešto najbolje, nešto što urednici prepoznaju i cijene, a publika čita na dah,
– Od rane mladosti imao sam potrebu za čitanjem i pisanjem,
smatrajući kako ono što nije zapisano i nije pročitano, nije se
dogodilo, a satira i aforizmi su stilovi u kojima mi je dopušteno
događaje i likove nazvati imenima koja nisu njihova, a čitatelj
ih tijekom čitanja prepozna. Pisanje je talenat kojeg mi je bog
dao, a ja samo njih pet želim vratiti obogaćene za još toliko.
Aforizmi su sloboda riječi i nalazim ih posvuda oko sebe. Pišem
ih 15-tak godina ali smatram kako je sada vrijeme da izdam prvu
knjigu aforizma i to vrlo skoro. Bolje je mislim izdati knjigu
nego prijatelja ili domovinu. Kajkavski kolendar je najbolja
stvar-edicija gdje mi amateri možemo predstaviti svoja djela i
znamo kako će biti pročitana, jer, kažem ja, Kajkavski kolendar
je najčitanija knjiga, koju svatko tko je kupi ili dobije čita od
prvog do zadnjeg slova.
Profesor Bartolić, grandiozna je osoba
Kada smo kod Zrinske garde, Kajkavskog kolendara, Matice Hrvatske te dobrog vina tu je neizostavna osoba, svima nama koji smo ga poznavali i s njime radili, profesor, doktor, akademik, Zvonimir Bartolić. Čini nam se da je ta veličina kulturne riječi, stvaratelj samostalne i nezavisne hrvatske države i nadasve pošten čovjek od nekoga izguran s trona u zapećak aktualne povijesne zbilje.
– Doktor profesor Zvonimir Bartolić, osoba je čiji rad nije usporediv s ničime i on je grandiozna osoba ne samo međimurske nego i ukupne hrvatske kulture i što je najvažnije aktivni stvaratelj moderne, nezavisne i europske Republike Hrvatske, bilo kao profesor, književnik, akademik, patriota i domoljub, koji su u činjenju nečega za Hrvatsku nikada umorio. Istina, oni kojima je posao brinuti o ovakvim ljudima strašno su zakazala i danas e o Bartoliću nigdje ne govori, a veličaju se notorno ratni zločinački suradnici naših srpskih neprijatelja, Bajage, Mirtići, Kekini, Bora Čorba, Goran Bregovič…, to je za povraćati, ti likovi su bljuvotine.
Da ne kažem kakvi su oni koji ih i slušaju. A veličina kakav je
Bartolić, ne može dobiti sat lektire, na primjer. Osoba, je i
čovjek koji je našoj i novijoj generaciji otkrio Novi Zrin,
ukazao na ljude koji su temelj međimurske kulturne bašti ne i
zbilje, Antuna Kosa, Vinka Žganca
i Florijana Andrašeca. On je
osvjetitelj i osvjestitelj života obitelji Zrinskih i Frankopana
i stvarno je sramotno kako u Međimurju nema ljudi niti političke
volje da se profesor, doktor Zvonimir Bartlić, štuje i slavi i u
njegovu čast održavaju velika zbivanja-simpoziji, okrugli
stolovi, večeri književnosti, a ne da nam se dovode trećerazredni
likovi i nameću ih nam kao umjetnike, a oni zapravo zagađuju
prostor.
Akademik, profesor i doktor Zvonimir Bartolić bio je solidan vinogradar i jako dobar vinar i red je da nakon razgovora o njemu krenemo na vina. Bel je dobar poznavatelj međimurskih vina i još poznatiji kozumitelj ove kapljice. Koja vina su najbolja, pitamo vinskog majstora Martina Biškupa.
– U goricama i klijetima uvijek raspravljamo u ugodnim temama i što je vino ugodnije, rasprave su plodonosnije i plemenitiji su zaključci. Prvo, da velim, kako je Bartolić uvijek imao dobra vina. Istina nikada vrhunska, ali svakako dobra, jer kao što je svoje književne uratke dovodio do savršenstva to je činio i s vinima. Često je u svojoj skromnosti znao reći: ’Pak za popiti je dobro, glava se ne bu raspala’, a na gustuvaje ga nebum rival’. Sa vinom, sam se počeo upoznavati 1972. godine kroz graševinu, moslavac i silvanac i to uglavnom kod ‘vikendaških vinogrdara’.
Danas je to nešto sasvim druga, međimurska vina su u razini
svjetskih i to sve nas čini radosnima. Želim vjerovati kako
vinari prepoznaju ulogu novinara i konzumenata kada je u pitanju
kreacija i promocija vina. Osjećam kako bi kod nekih vinskih
svečanosti i prigoda upravo novinari i konzumenti trebali dobiti
riječ. Prije političara koji su u pravilu nepoznavatelji vina i
demagozi. Isto tako dobro bi bilo, što više moralo bi biti, neka
vrhunska vina imenovati po Zrinskom, Frankopanu, Zvonimiru i još
nekim vele muževima Međimurja i Hrvatske.
Mnogo je ljubavi, no rukomet je najveća
Tri frtalja svojeg života Đuro Bel je neposredno vezan za rukomet, a kada nekome daješ tolike godine života, onda to mora biti smisao ili ljubav života. Što je rukomet za predsjednika Zrinske garde, Zmaja braće hrvatskog zmaja, dopredsjednika ŽRK Zrinski…..?
– Suprugu i rukomet nikada nisam napustio i premda sam se s njima svađao, srdio i razilazio, ali 43 godine su z mene i ja uz njih, danonoćno. A htio sam biti nogometaš u čakovečkoj Slogi, jer to je onda bilo pitanje prestiža. Nije išlo kako sam želio i otišao u rukomet. Prvo u ondašnji čakovečki Dijamant, pak u Prelog i onda Malu Subotici gdje sam ostao 16 godina, da bi 1996. godine završio aktivno igranje. 21 godinu bio sam trener, igrač, sudac inicijator, osnivač i voditelj ženskih rukometnih klubova, BRID, BRID-SIGMA, BRID-INFOGRAF, zatim MTČ-Zrinski i tako sve do danas kroz 30 generacija igračica njih preko tisuću. U rukometu i uz rukomet događale su se samo lijepe stvari, a najvažnije mi je što su sve naše igračice našle svoje mjesto u društvu, na radnom mjestu i u obiteljima.
Šport, pa tako i rukomet su ‘tvornica čvrstih i karakternih osoba. Jeli moglo više i bolje? Sigurno da je moglo, da smo trebali imati stalne reprezentativce, ali za to su bili potrebni profesionalci, a svi smo mi amateri. Smatram kako su reprezentativni dres na dugo razdoblje trebali nositi Ljubica Vugrinec Peršinović, Dubravka Branilović, Bojana Breka, Jadranka Sokač, Ljubica Vugrinčić, Suzana Ružaj, sestre Sobočanec, Spomenka Krištofić, Darinka Pavleković, Karmen Fodor, Marija Mesarić, Margareta Hudiček, Jasminka Balenta kod ženskih te braća Golik, Josip Francki, Ivan Lesjka, Pavao Juršić, Franjo Jagar i Željko Kavran kod muških. Siguran sam kako su Josip Francki Joja i Ljubica Vrbančić najbolji rukometaši Međimurja svih vremena. Tu najbolje paše i ovo: – Za mene je Zeleni silvanac, najbolje je međimursko vida sada.
