Književnica i urotnica koju je car bez milosti utamničio

Nakon neuspješne pobune i pogubljenja, car je ponizio cijelu dinastiju Zrinskih i Frankopana te je opljačkao i devastirao sva materijalna i kulturna dobra koja su stvorili

– Kamo goder moje uprem plačne oči/vidim vsa stvorenja da su veseleči/samo moja mladost sahnuč suze toči/ništar joj iznajti ne morem k pomoči – stihovi su to iz pjesmarice Ane Katarine Zrinski (1625. – 1673.), otkrivene sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća. Među više od osamdeset pjesama, pretpostavlja se, nalazi se i neutvrđeni broj onih koje je napisala jedna od najkontroverznijih žena u hrvatskoj povijesti, poznatija kao supruga junaka Petra Zrinskog i sestra Frana Krste Frankopana nego kao književnica, prevoditeljica i sudionica protuhabsburške urote.

Ana Katarina, zvali su je i samo Katarina, rođena je u Bosiljevu, u obitelji Vuka II. Krištofa Frankopana Tržačkog i Uršule Innhofer. Njezin se otac ženio četiri puta, a ona i Fran rođeni su u drugom braku. Osim u Bosiljevu, djetinjstvo je provela i u Karlovcu. Otac je imao bogatu knjižnicu u kojoj je zavoljela čitanje. 

Govorila je nekoliko jezika, uz hrvatski i latinski, njemački, talijanski i mađarski. Za Petra, praunuka bana Nikole Zrinskog Sigetskog, udala se sa 16 godina, 1641. u Karlovcu. Njemu je bilo 20. Ispočetka su živjeli u Ozlju, starom frankopanskom gradu, a u Čakovec su se preselili nakon smrti Petrova brata Nikole.

Zrinski dvor je po uređenju, umjetninama i knjižnici bio u rangu europskih velikaških imanja, a o sjaju čakovečkog dvora, koji je postao sjedište svih posjeda Zrinskih od rijeke Mure do mora, zadivljen je pisao i nizozemski putopisac Jakob Tollius. Katarina je 1661. izdala molitvenik “Putni tovaruš”, a potom i hrvatsku verziju knjige gatalic “Sibile”. Novinar Gerhard Ledić 80-ih je godina pronašao kodeks pjesama koji je u povijest književnosti ušao pod nazivom “Libar od spominika”.  

Prema nekim pretpostavkama, u njoj je između 30 i 40 Katarininih pjesama. Pripisuju joj se i stihovi: “Ni za drugo navom svitu/Človik stvoren od ruk Boga,/Kad mu dušu plemenitu/Da srid raja zemaljskoga,/Neg da ovde tako hodi,/Tako živi i putuje,/Da se v smerti prav nahodi/I da v nebu gospoduje./ Zač Bog stvori vnoge staze,/vnoge pute i načine/Neg da po njih ljudi plaze,/Do nebeske domovine.”

Pisala je i objave o komunalnim obvezama, poput one da treba čistiti “svaki ispred svoje hiže”, a potpisala je i zapovijed da se žene sumnjiva ponašanja moraju protjerati iz kotara te da one koji drže bordele treba novčano kazniti. Njezin život proučavao je i povjesničar Ivan Kukuljević Sakcinski, o njoj je pisao s oduševljenjem. Rodila je četvero djece, Jelenu, Ivana Antuna, Juditu Petronilu i najmlađu Zoru Veroniku. Katarina je sudjelovala u pripremi pobune protiv bečkog dvora i apsolutizma cara Leopolda, a bavila se i diplomacijom.

Kad su Petar i Fran utamničeni, pisala je caru, no nije dobila odgovor. Povjesničari napominju da do nje najvjerojatnije nije stiglo ni znamenito pismo koje joj je u tamnici napisao suprug. “Moje drago serce, nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga psima, niti burkati. Polag Božjega dokončanja zutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu (…) Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti u čem zameril (koje ja dobro znam), oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim”, pisalo je, uz ostalo, u dirljivom pismu koje je ušlo u antologiju.

Nakon što je bečki dvor dao pogubiti Nikolu i Frana 1671., počela je pomno smišljena degradacija obitelji Zrinski, ne samo financijska nego i moralna. Za Katarinu se počelo pisali da je gramziva, ohola, zla i bešćutna.  

– Poglavito je teško pronaći paralelu za njezine posljednje tri i pol godine utamničenja, što se sve u njezinoj duši događalo, mogu tek djelomično svjedočiti njezina očajna pisma Leopoldu i ministru Lobkoviczu. Bili su to dani potpune napuštenosti i bespomoćnosti, iz dana u dan sustizali su je udarci, jedan teži od drugoga. Najprije odlazak muža i brata u neizvjesnost, zatim brutalan odnos prema njoj i njezinoj najmlađoj kćeri Zori Veroniki. To joj se dogodilo i usprkos činjenici što je pred cesarskom vojskom otvorila Zrinski grad, Čakov turen, primivši tu vojsku kao goste.

Zauzvrat, uslijedilo je njezino poniženje, pljačka i devastacija svih materijalnih i kulturnih dobara koje su stoljećima Zrinski i Frankopani stvarali – napisao je u knjizi “Majka Katarina” prof. dr. Zvonimir Bartolić, koji je do kraja života proučavao književnu ostavštinu Zrinskih, posebno Katarine, koja po njemu nije dobila mjesto koje zaslužuje u hrvatskoj povijesti i književnosti. 

Katarina je umrla u Grazu u 48. godini, u samostanu sestara dominikanki, shrvana bolešću i tugom. Nerazjašnjeno je jesu li njezini ostaci u grobnici ispod kapele Sv. Križa u župnoj crkvi sv. Andrije u Grazu. Rezultati usporedbe DNK posmrtnih ostataka Zrinskih iz zagrebačke kate­drale i ženskog kostura iz te grobnice 1999. nisu dali konačan odgovor.

I sin Ivan Antun bio je optužen za izdaju i umro u tamnici u Grazu. Najstarija kći, čiji je prvi suprug bio Mirko Rakoczy, preminula je u izgnanstvu u Turskoj, a ostale dvije kćeri skončale su kao redovnice u samostanima. Prof. dr. Bartolić smatra da u “velikoj plejadi književnica i mučenica ponižena i neutješna mati Ana Katarina Frankopan-Zrinski zauzima posebno mjesto” te zaključuje da zaslužuje “prvo mjesto među hrvatskim ženama”.