Franc Horvat, prvi predsjednik VMO Sitnice i najstariji žitelj ovog romskog naselja

- Želio sam sa svog naroda što prije sprati 'cigansku' ljagu. Što je Rom, a što Cigan pokazuje pojedinac, a društvo ocjenjuje - kaže Franc

– Mnogo je Središćanaca, a jedan od najboljih ste upravo vi, prihvaćalo je i prihvatilo nas Rome kao prijatelje, kao ljude s kojima želite živjeti i na tome vam hvala. Hvala svim dragim Središćancima, što danas sitnički Romi, smiju u svaku krčmu, trgovinu, postaju, na plac, u crkvu, na groblje i kulturni dom, veli pun emocija Franc Horvat, legenda sitnička, koji je puno doprinio suživotu većinskog i manjinskog naroda na sjeveru zemlje Hrvatske.

Danas je romsko naselje Sitnice u Gradu Mursko Središće, najuređenije, najmirnije i vrlo dinamično naselje među svim sličnima u Međimurskoj županiji, a govore podaci i sve do Podravine i Zapadne Slavonije. Nisu Sitnice samo tako ili preko noći postale takvo naselje, već je preobraženje trajalo godinama, ustrajno i s jasnim naznakama te vizijom onih koji su bili vodeći ljudi, jednaki među jednakima, ali željni da Sitnice budu poput drugih, danas prigradskih naselja. Istina, nisu Sitnice bezgriješne jer kao i drugdje i ovdje ima onih koji bi po svome, koji višak energije uprežu u sukobe, nečasna djela, prometne prekršaje i slično. Hvala Bogu, takvih je iz dana u dan sve manje.

A čovjek koji je prvi poveo svoj izabrani narod u smjeru civilizacije, obrazovanja i rada je Franc Horvat, prvi predsjednik Vijeća mjesnog odbora Sitnice u vrijeme nastanka samostalne i nezavisne Hrvatske, prvi predstavnik prvo u Općinskom, a zatim u Gradskom vijeću Murskog Središća. Horvat je godinama, pa tako i danas kada je društveno-politički manje aktivan, poštovan od romskog i većinskog naroda, ponosan čovjek, obiteljski idealan i društveno svrstan u sa vrh.

Horvata pitamo puno toga, a ne pitamo ga tko je bio najbolji ili najslabiji središćanski gradonačelnik, niti jesu li mu ljepše Romkinje ili većinske, kao niti za koji klub navija, kako ne bi intervju otišao u neželjeni smjer.

Želio sam sa svog naroda što prije sprati ‘cigansku’ ljagu

Pitamo prvo 71-godišnjeg Horvata kada je započeo njegov društveno politički rad i što ga je motiviralo na to, obzirom da je oduvijek mogao dobro živjeti konzumirajući stečeno na radu u Njemačkoj.

– Uvijek i uvijek me mučilo što moj napaćeni narod, moji Cigani ili Romi nose ljagu ciganstva, znači propalica, lopova, kriminalaca, prosjaka, nasilnika i drugih nečasnih naziva, kojima su nas titulirali državni službenici, ali bogme i većinski narod. Svjestan sam kako među nama Romima ima onih koje ćemo teško preokrenuti na činjenje dobra, ali znao sam kako postoji biće romsko, plaho, emotivno, pošteno, ljubljeno i zaljubljeno, željno da živi od svog rada. To je u meni stvorilo moćan poriv i otišao sam kod prvog središćanskog gradonačelnika Dražena Bregleca i rekao mu što želim i kako mi je potrebna njegova pomoć. Malo je klimao i kiselo gledao, a onda rekao, ajde, idemo probati.

Ušao sam u Gradsko vijeće kao predstavnik Roma iz naselja Sitnice i krenuo na uspostavu reda u naselju. Nije bilo lako i mnogo put a sam čuo: – Šta si ti šerif? – i na romskom i na hrvatskom. Projekt suživota koji sam si zadao nisam želio napustiti i godine i godinama sam se borio, imao dobre suradnike, oštre kritičare koji su željeli nered jer u njemu im je najlakše manipulirati, no danas mogu reći kako je suživot stvarnost. Zahvaljujem Središćancima na razumijevanju, na daru i ljepoti suživota i više se niti jedan dobronamjeran Rom u Murskom Središću ne osjeća ugroženim.

Što je Rom, a što Cigan pokazuje pojedinac, a društvo ocjenjuje

Nekada su današnje Rome zvali Cigani, a i sam Horvat je znao za sebe kazati kako je Cigan, ali Cigan veseli i miran. Koja je razlika između Roma i Cigana, pitamo Franca, koji nije Franjo jer je rođen i kršten u Sloveniji.

– Gledajte, to je nekada tako bilo, jer, treba priznati, kako je šatorski i nomadski narod, da bi preživio bio sklon i određenim nečasnim radnjama. Tako je Cigan bio lopov, kradljivac, ubojica, lažov, nasilnik, razbijač… Osobno, a i mnogi u ono vrijeme manjinci željeli smo to promjeniti, odnosno zaštititi nas koji smo bili u svemu poput većinskog naroda, osim u načinu života, dakle u skupinama i boji kože. I uspjeli smo tako da smo danas Romi, a mogu kazati kako su nam u tome pomogli većinski, oni koji su pokrali ovu lijepu našu Hrvatsku te danas ljudi za one koji su pokrali GK Međimurje, Tvornicu čarapa, Modeks, Trgocentar, Metalac i druga poduzeća, kažu to su prokleti lopovi i cigani.

Još kada bismo uspjeli ishoditi da se svaki Rom lopov, skitnica i nasilnik označi imenom i prezimenom, jer tako bi se skinula kolektivna krivnja, bili bismo zadovoljniji. Vjerujem kako bi onda bilo manje ili ih ne bi bilo koji u naselju pale gume, odjeću, aparate i prave buku te zagađuju okoliš. No, vjerujem kako će i to biti riješeno jer vidim kako Milorad Mihanović, aktualni predsjednik VMO-a Sitnice puno radi na uspostavi reda u naselju, a policija tu svesrdno pomaže.

Ponosan sam na cijelu svoju obitelj

Biti drugačiji Rom, znači i svoju djecu odgajati i usmjeravati, slati ih u školu, na posao, crkvu, trgovinu, onako kako to čini većinski narod, odnosno nalažu Ustav i zakoni. Kako je Vašoj djeci bilo živjeti u ovoj sredini, jer znamo kako cigani nisu bili dobri prema onima koji su odlazili na posao, bušili su im gume i fizički im prijetili i priječili ih.

– Ponosan sam na svoju obitelj, na sve njih, od svoje djece do unuka i praunuka. Od prvog dana djecu sam slao u školu i svi su završili osnovno obrazovanje i srednju školu i svi koji su sposobni rade i žive od rada. I Gordan i Ljerka, Bojana, Violeta i Željko nisu socijalni problemi. Ljerka je radila u Modeksu i druge poslove, a sada je skrbiteljica u projektu pomaganju starijim ljudima. Gordan je bio pomagač u nastavi u Osnovnoj školi Mursko Središće, a moja unuka Graciela odlična je učenica u Osnovnoj školi Mursko Središće. Vidite, nikada nisam boravio po krčama i gledao samo za sebe i bećarstvo, nego uvijek za djecu te smo skupa sa suprugom danas mirni i sretni, jer znamo kako smo dobar rod iznjedrili.

Nije lako nikada bilo, niti je sada, ali to je tako i bolje je nego da u određenom trenutku imaš novac, a za par dana moraš prositi ili krasti. Djeci svojoj, unucima, kao i onima na koje mogu utjecati govorim kako treba biti pravedan, kako treba ići u školu, kako treba živjeti od rada, a ne socijalne pomoći ili krađa. Svaki dan vidim plodove svojih stremljenja.

Sretan Rom je zaposleni Rom, koji živi od plaće

U Hrvatskoj posao teško dobiju školovaniji, obrazovaniji i stručniji ljudi, nego su to, naravno zbog povijesnih i drugih okolnosti Romi. Kako nek onda rade i žive od svojeg rada, odnosno plaće.

– Ovako. Sretan Rom je zaposlen Rom, koji može živjeti od svog rada i svoje plaće. Na žalost, istina je kako Romi teško dolaze do posla, jer obilježja koja nose, odnosno koja su im i nametnuta kod poslodavca čine otklon zaposliti ih. Ali, ali, stvari se mijenjaju i danas sve više Roma radi i zarađuje. Kako naših sitničkih, tako i drugih. Pohvaljujem Josipa Dobranića, bivšeg središćanskog gradonačelnika, koji je sitničkim Romima prvi dao priliku da rade za plaću, a odmah do njega poduzetnika Borisa Jambrošića koji je bez ikakvih ograda i zahtjeva zaposlio našeg čovjeka.

Danas Romi rade u Vajdi, Tehnixu, Feromontu, OPG Blagusu i u drugim poduzećima i žive od svog naroda. I nisu diskriminirani. Naša djeca i unuci će zanate kod privatnih majstora i postaju dobri ne samo težaci nego i posao razumiju. Da je država obazrivija, ne bi bilo siromaštva, a siromaštvo je izvor svih zala i nečasnih radnji, da je Rome zapošljavala sve bi bolje bilo. Svjedok sam kako Romi odlaze iz Sitnica u druge države i kako tamo rade, zarađuju i časno žive.

Jasan pokazatelj, kako nije eproblem u Romu nego zajednici. Lokalnoj i nacionalnoj, koja nama Romima daje jedino nove za Svjetski dan Roma, malo poćeprka po ulicama i ostavlja nas u ambroziji, prašini i jadu.

Crkve su selo podijelile i nije dobro

Sitnice su komunalnom infrastruktorom osrednje uređene, nemaju društveni dom, nemaju igalište, nemaju sportski klub, nemaju niti jednu udrugu, ali imaju dva sakralna objekta, reklo bi se imaju dvije vjere. Dobro ili ne za Sitnice, jer pripadnost nečemu ili nekomu jednostavno košta, a ovdje su ljudi mjereno općim mjerilima ili usporednostima je siromašniji dio grada.

– Je, u Sitnicama imamo katoličku kapelicu ili pil, te evangelistički dom i to je nažalost razdjelnica među nama. Nije dobro jer naselje je po ovom pitanju podijeljeno, gotovo do (ne)podnošljivosti. Moja obitelj, kao i većina vjerujemo i podržavamo Katoličku vjeru i crkvu, djeca nam u školi polaze vjeronauk, idu na svete mise, međutim imam osjećaj zapostavljenosti. Imam osjećaj kako nas netko namjerno razdvaja, a razdvojeni smo slabiji. Razdvajali su nas i po pripadnosti-politički. Pak se dogodilo kako su Romi gotovo preko noći postajali Hrvati zbog povlastica, odnosno tako su htjeli ‘oni v Zagrebu’ jer im je odgovaralo, a ovdje je nastajao kaos. Ipak, danas pripadnici romske nacionalnosti konzumiraju mnoge pogodnosti, to pak znači boljitak svih Roma u Sitnicama. To pak znači kako je na kraju kraja najvažnije biti čovjek!

A čovjek čuva svoj rod, svoje naselje, svoj grad, svoju domovinu i ponos. Jedna i druga crkva ili religija trebala bi činiti više za pojedinca, pa bi mnogi vjerom poučeni, koju u obitelji zbog niza okolnosti nisu živjeti mogli, gradili bolje uvjete za živjeti ovdje, a ne iseljavati se, što postaje ne samo moda nego i potreba.

Nasušna potreba je sportski klub

Mnogo je u Sitnicama mladih Roma i Romkinja koji pucaju od zdravlja i snage, međutim, te darove ili talente potrošiti mogu jedino na ulici, međusobnim okršajima ili u snovima kako će jednom u svom naselju imati igralište ili klub.

– Nevjerojatna je to sila i moć u našoj mladeži, ali na žalost ne može se pretočiti u nekakva natjecanja jer nemamo u naselju sportski klub. Mnogi su hrvatski Romi dobri sportaši te samim time i plemeniti ljudi iza kojih ne stoji država, županija, grad, općina ili selo, nego pojedinci. Stoga pozivam i prosim sve one koji mogu da pomognu u Sitnicama izgraditi nogometno igralište, jer nogomet je najpopularniji i najjednostavniji sport pa svi mogu pristupiti. Ako bude nogometno igralište, može se razvijati atletika, odbojka i biciklizam. To pak znači kako mladi neće lutati ulicama, tulumariti i bedastoćama se zaokupljati.

Sport čini čvjeka zdravim, širi mu poglede i prijateljstva. Ja sam ribič i mogu reći kako je taj sport obogatio mene, ali i sve ljude koji su se samnom susretali i natjecali. Ne treba materijalno jako puno, no niti to malo mi nemamo, ali imamo snagu, publiku, emociju. Emociju jednog Matjaša Ignaca, Roma koji je ovamo došao iz Matekovca, a potom u Hlapičini podigao romsko naselje i pokazao kolika je snaga u Romima. Međutim, da tamo nije imao ljude većinskog naroda, teško bi uspio. Biti u zajedništvu s Romima znači biti u dobru!