Sjećate li se svojih učiteljica i učitelja? Znate li nešto o njima? Gdje su? Kako su? Ako su vam sjećanja lijepa i pozitivna, sigurno ćete se rado sjećati tog životnog razdoblja, a ako nisu sigurno možete naći nešto lijepo.
Mi smo se školovali u ratnim uvjetima, kad je bila velika neimaština i glad. U Međimurju su se događale 1941. velike promjene. Mađarska je okupirala Međimurje, istjerala naše hrvatske učitelje i u škole dovela mađarske.
Moja generacija je tada započela svoje školovanje, mi nismo znali mađarski. a oni nisu govorili hrvatski, Ali su nas dosta brzo uvodili u mađarski jezik. Slali su samo dobre učitelje koji su dobro poznavali metodiku, pedagogiju i didaktiku.
Koristili su mnoge didaktičke materijale, zorna sredstva tako da smo dosta brzo svladali osnove i vrlo važno – pravilan izgovor. Završili smo 3 razreda, a 4. razred je bio prekinut. Nijemci, uglavnom SS-ovci, su istjerali Mađare i prekinuli naše školovanje, jer su im školske zgrade trebale kao bolnice za njihove ranjenike.
Nakon oslobođenja, ponovno je proradila škola na 2 mjeseca (srpanj i kolovoz), trajala je pripravna škola, a u rujnu smo nastavili normalnu nastavu, izgubili smo jednu školsku godinu. Učiteljica nam je došla iz Kalničke brigade.
Završili smo pučku školu i krenuli u nižu gimnaziju. Većina nas je putovala u Čakovec ili Prelog (mislim na Međimurce). S 11 godina sam krenula u školu udaljenu 10 kilometara. Vlakovi su vozili vrlo neredovito i najčešće sam išla pješke ili s tatinim biciklom (pod štanjgom) ili ponekad s nekim susjedom koji je srijedom išao u Čakovec ‘na sejem’.
To nam je svima vjerojatno najteži dio školovanja. Treće godine se niža gimnazija pretvorila u sedmogodišnju školu. S 14, 15 godina polagali smo malu maturu i bili spremni za Učiteljsku školu u Čakovcu.
Učiteljska škola u Čakovcu
Tu sad počinju nevolje druge vrste. Mi iz udaljenijih krajeva, ali i iz drugih dijelova, smješteni smo u dom. Mnoge prostorije u školi i zgrade oko škole bile su pretvorene u spavaonice.
Nas 10-ero su smjestili u jednu sobu tzv. Sibiriju, s pravom je dobila taj nadimak jer je imala 3 prozora sa sjeverne i zapadne strane, a o grijanim prostorima mogli smo samo sanjati.
Svaka je dobila vreću od jute i poslali su nas pred hrpu slame. Tu smo napunile “strožuke” i odnijele na željezne krevete. Jastuke i pokrivače donijele smo od kuće kako je tko mogao. Od nas 10-ero samo je jedna imala tuhicu od perja. Kad je počela zima (a činilo mi se da su zime tada bile mnogo hladnije) počelo je drhturenje i stiskanje jedna uz drugu.
Prozori su bili jednostruki i na mjestima pokrpani. Druge godine su nas smjestili u manju sobu sa 7 kreveta, a prozori su bili s južne strane. Bilo je mnogo ugodnije i udobnije.
Treća je bila još bolja za neke od nas, nije više bilo besplatnog doma, a roditelji koji nisu mogli plaćati ni manje svote uzeli su nas doma. Vlakovi su bili redovitiji i mi Međimurci i Varaždinci putovali smo vlakom. Đaci iz udaljenijih krajeva su ostali u domu, ali se sad dom plaćao i bilo je bolje.
Prehrana u domu
O prehrani da vam ne govorim, bili smo više gladni nego siti. Američki crveni križ je snabdijevao đačke domove s američkom hranom. To je uglavnom bilo: crno brašno (danas se ono smatra najzdravijim), crveni sir, tako zvana Trumanova jaja, puding i grah, dok je ostala hrana je bila domaća.
Uz školu je bio i povrtnjak kojeg smo sami obrađivali, a uzgajali smo i svinje. Upravitelj doma se zvao Horvat Stjepan (ogroman čovjek i dušom i tijelom). Brinuo se za nas koliko je najviše mogao.
Jelovnik je izgledao otprilike ovako: Zajtrek: kruh nečim malo namazan i čaj ili vodenasta bijela kava, Ručak: juha, (prežgana ili bistra), krumpir, na razne načine ili kaša (hajdina, ječmena ili prosena), Varivo na razne načine od zelja , graha, repe ili kojeg drugog povrća.
Mesa je bilo rijetko kad na jelovniku, a nedjeljom je bilo nešto bolje. Za večeru je bila prosena kaša prelivena čvarcima i puding. Sad je nastala velika razmjena kaša za puding, mnogi nismo ni znali što je puding. Dečki su mijenjali puding za kašu s čvarcima. Već se znalo tko će s kime mijenjati.
Često se dogodilo da je kasnila večera, a mi gladni kao “vukovi”. Natiskali smo se u podrumskom hodniku pred blagovaonom i tad je počela pjesma (najbolje se pjeva i smije praznog želuca).
Najčešće je to bila pjesma u višeglasju: Zeleni se gaj… ili Večernji zvon. Da je netko u ono doba snimao, to bi bila najnagrađenija zborna višeglasna pjesma. Završilo je naše školovanje (bez norijade), ali s plesom i pjesmom
Put u novi samostalni život
Počinje novi život. U ono doba nije bilo problema sa zapošljavanjem. Puno je škola trebalo učitelje. Svaka je škola osigurala smještaj i ogrjev za učitelje. Plaća je za ono doba bila pristojna.
Bili smo vrlo mladi i sa 17-18-19 godina morali smo se osamostaliti i preuzeti odgovornost za vlastiti život i odgovornost za djecu (a i sami smo bili pomalo djeca)
Kad gledam s današnje pozicije, to je bilo vrlo hrabro voditi brigu i učenje s puno djece. Razredi su bili veliki s 50 do 60 učenika i to u kombinaciji, a u drugoj smjeni za više razrede predavati još neke predmete za koje smo imali afinitete (sjećam se da sam predavala: matematiku, glazbeni i prirodu).
Uz nastavu smo bili obavezni voditi omladinsku organizaciju, tečajeve i to obično nedjeljom prije podne. Vodili smo folklorne grupe, pjevačke zborove, dramske grupe i još u mjestu “Seljačku slogu”.
Nije bilo ni jednog državnog praznika kojeg nismo organizirali, pisali parole, transparente, organizirali povorke, Titovu štafetu. Ponekad smo bile “medicinske sestre”, pogotovo u Međimurju djeci smo kapali oči, protiv trahoma koji je bio vrlo velik medicinski problem.
Uz sve to morale smo razmišljati i o osnivanju vlastite obitelji. Svoje sam službovanje započele u prekrasnom, nezaboravnom Draškovcu gdje sam bila 3 godine. Udala sam se za mog kolegu Ivana (tako je bilo najlakše i najljepše jer kud god smo se selili bili smo zajedno).
Kasnije smo službovali u Kupčini Žumberačkoj, Sošicama (Žumberak) Ladanje Gornje i Vinica (Vinički kraj) i zadnjih 15 godina u Varaždin. Od naše troje djece svako se rodilo u drugom mjestu.
U ono doba je bilo normalno, da učitelj nije službovao samo u jednom mjestu. Premještali su nas prema potrebi ili smo sami tražili premještaj da budemo bliže nekim većim centrima i zbog školovanja naše djece.
Dosta naših kolega je promijenilo profesiju. Uz rad su završili neke druge fakultete i otišli su iz profesije prosvjetara. Danas živimo uglavnom u Čakovcu, Varaždinu, Zagrebu, Krapini.
Mi koji smo ostali, koji smo koliko toliko pokretni ili čak vrlo pokretni sastali smo se 1. lipnja 2018. točno u podne u restoranu “Rustika” u Čakovcu.
