Lorena Rosa rođena je u Međimurju pred točno 44 godine kao Renato Horvat i, kao što vidite, nema nikakvih problema sa spominjanjem svog negdšnjeg imena – poprilična je to rijetkost kad razgovarate s trans osobama.
Odrastala je u klasičnoj međimurskoj patrijarhalnoj obitelji u kojoj postoji jasno definirana podjela rodnih uloga: dečki igraju nogomet, tuku se i, kad za to dođe vrijeme, pokazuju interes za djevojčice, piše 100posto.hr.
Lorenu su, kao i njegove prijatelje, tada zanimale cure. Onda još, doduše, nije znala da ju uz ženske spolne organe pale i druge ženske stvari.
Nikad se nije igrala s lutkama niti se baš uklapala u rodne stereotipe koji ljudima padaju na pamet kad pomisle na odrastanje muškarca zarobljenog u krivom tijelu.
Nogomet, doduše, nikad nije voljela, a nije bila baš niti fizički najrazvijenija u razredu. I upravo se zbog toga trudila biti veći muškarac od svojih vršnjaka iako je znala da se po mnogočemu od njih razlikuje.
I tako je, na nagovor oficira, izmislila da razmišlja ubiti nekoga kako bi ju umjesto u zatvor na par mjeseci zatvorili na psihijatriju.
“Rekli su mi da ću tak riješiti problem vojske pa sam pristala. U Vrapču sam provela dva tjedna, proglasili su me ludom, ali nisam izdržala do kraja. Pobjegla sam u bolničkoj opravi kroz prozor do tete koja je živjela na Črnomercu. Nikad me nisu ni tražili”, priča mi Lorena.
Zbog dijagnoze koju je dobila, jer je lagala da je luda, proglašena je radno nesposobnom radi čega je u svojim 30-ima konačno završila u penziji.
Tek s 39 godina sam saznala da transeksualnost uopće postoji
Kad se vratila u Međimurje, tada je još živjela kao Renato, počela je polako shvaćati da ju uz žene zanima i kako biti ženom, odnosno počela se prerušavati u ženu.
“Po noći sam u tajnosti sama radila cipele, šivala haljine ili oblačila sestrine. Nitko nije znao kaj radim niti sam ja to ikome govorila. Prvi put sam naglas izgovorila da se osjećam kao žena psihijatru u Čakovcu nakon kaj sam saznala da transeksualnost uopće postoji. Imala sam 39 godina.”
Zanimalo me kako je zdravstveno osoblje u međimurskoj bolnici reagriralo na njezinu priču. “Prihvatili su me. Počela sam s tranzicijom, obavila masu psiholoških testova kako bi se uopće konstatiralo jesam li psihički zdrava. Pokazalo se da jesam.”
U tajnosti je polako u svoju svakodnevnu rutinu počela uključivati ‘ženske prakse’. Počela se decentno šminkati i preko dana, puštati kosu, krenula je kupovati odjeću po dućanima u Čakovcu.
Jer, kad si iz Međimurja, a pritom ne živiš u Čakovcu, sve što je iz Čakovca vrijedi više. Vjerojatno je tako u svakoj provinciji, no vratimo se mi Loreni.
Kad je konačno svojima rekla što je na stvari, fizički su nasrnuli na nju. Uključila se i policija, a da stvar bude gora Lorenini su svu krivnju svalili na nju pa je zaradila i kaznenu prijavu. Uskoro su je izbacili i iz kuće.
Dom je, prije nego se preselila u Zagreb, pronašla u centru za nezbrinute starije i nemoćne osobe nadomak Čakovca, kako kaže jedinom utočištu za beskućnike u Međimurju.
Najveća podrška u životu mi je zajednica iz dnevne bolnice
“Tad sam se htjela ubiti. Svi ti mi, transeksualci, živimo na margini, ali to je bilo previše. Kad sam se konačno preselila ovamo počela sam živjeti slobodnije, ubila bih se da nisam. Krenula sam s hormonskom terapijom i počela dobivati tijelo žene.
Evo, nakon što se ujutro obrijem sam gotovo i zadovoljna odrazom koji vidim u ogledalu.”
Kad sam je pitao kako se financira dobio sam odgovor koji me nije nimalo iznenadio budući da dobro znam kako (i od čega) obično žive transeksualke. Ni od čega, i to prilično doslovno.
“Imam tu neku mirovinu, a mama mi preko bratića – koji inače sa mnom valjda zbog sramote nije već godinama popio niti kavu iako smo prije nekad bili jako bliski, a i danas se vidimo na mjesečnoj razini – šalje novac.
Ne zato jer se brine za mene, nego zato kaj tak plaća za čistu savjest znajući da bih se ubila da se ponovno moram vratiti u neki starački dom. Posla za mene nema, a teško pronalazim i stan.”
Nekako sam se pomirila cijenom koju plaćam da nakon 40 godina konačno živim ono što jesam. Tak ti je to, kad jednom uđeš u tranziciju moraš biti spreman izgubiti apsolutno sve u životu da bio dobio tu jednu stvar.
Hvala Bogu što imam divnu podršku u zajednici koju sam pronašla u dnevnoj bolnici.”
