Postoje ljudi koje svakodnevno susrećemo u našem okruženju, u dućanu, na cesti, na sportskom terenu, u kafiću… s kojima ponekad i porazgovaramo, ali zapravo ne znamo ništa o njima, a da znamo njihov životni put i njihovu životnu priču, ostali bismo oduševljeni i zadivljeni.
Jedna od takvih priča je i ona Aladina Baljaka, od milja zvanog Dino kako ću ga ponegdje i zvati u ovom tekstu, kojeg osim za naš kraj neobičnog imena i gotovo “petarpanovskog” životnog elana na “prvu loptu” gotovo ništa ne izdvaja iz mase. Srećom, ima tu još mnogo “lopti”.
Kada spomenemo da se Dino vrlo mlad otisnuo “preko bare” te da je petnaestak godina živio u svim dijelovima SAD-a, gdje je završio fakultet i uz to radio svakakve poslove, da je magistrirao u Budimpešti, a zatim radio kao profesor u Turskoj, da je posjetio zemlje za koje mnogi od nas nisu ni čuli, da trenutno živi i radi u međunarodnoj školi u Kirgistanu, ali da uvijek nađe vremena da se vrati u svoje voljeno Međimurje i ljeti “odhakla” košarku sa svojim suigračima iz Košarkaškog kluba Donji Kraljevec nakon što se na biciklu vrati s plivanja po Dravi, polako postaje jasno o kakvom se “pustolovu” zapravo radi.
Dino za sebe voli reći da je oduvijek znao da je drugačiji od drugih. Kako u vezi Aladina ništa nije obično, tako nije ni rođenje ni djetinjstvo. Rođen je u Sisku, odakle mu je majka, koja mu je dala i ime po jednom od svojih omiljenih književnih likova, dok mu je otac Palestinac iz Jordana koji je studirao u bivšoj Jugoslaviji. On je prvih šest godina Dinova života proveo s njima, a onda se zbog političkih okolnosti morao vratiti u Jordan gdje mu se izgubio svaki trag, da bi tek pred nekoliko godina, nakon punih 35 godina uz pomoć jednog od svojih mnogobrojnih prijatelja stečenih na nekom od putovanja Dino uspio stupiti u kontakt s njim i posjetiti ga u Jordanu.
Većinu djetinjstva proveo je u Goričanu gdje mu je majka bila učiteljica zbog čega mu često nije bilo lako među drugom djecom.
– Preseljenje u Donji Kraljevec i početak igranja košarke na mene je imalo najpozitivniji učinak. Konačno sam se u nečemu pronašao – kaže Dino za jednu od bitnijih crtica iz svog djetinjstva.
Nakon završetka srednje škole u Varaždinu i upisa na studij geografije i povijesti u Zagrebu, Aladin je znao da je upravo to pravo vrijeme da prostre svoj čarobni tepih i krene u istraživanje svijeta.
– U djetinjstvu sam često posjećivao baku u Lekeniku. Ona u svome životu nikad nije napustila svoje selo. Već tada sam znao da to sa mnom sigurno neće biti slučaj i jedan od najvećih ciljeva bio mi je obići, vidjeti i doživjeti što više različitih kultura, zemalja i naroda – govori o svojim motivima Aladin.
Prva prava prilika za ozbiljnije putovanje ukazala se tijekom studija u Zagrebu, nakon završetka prvih triju godina studija, kada je sasvim slučajno saznao za kamp u Chicagu za koji je istog trena znao da se jednostavno mora prijaviti. – Iako mi engleski u to vrijeme nije bio najjača strana, odlučio sam da je to moja prilika i prijavio se – kaže Aladin o prijavi za kamp “preko bare”.
Velika avantura mogla je početi.
– Došavši u Ameriku krenula je prava borba za mjesto pod suncem, jer tek kada si totalno prepušten sam sebi shvaćaš koliko ti nečija pomoć i podrška, ma koliko one male bile, u stvari mnogo znače – objašnjava Aladin.
Kako je rad u kampu preko kojeg je prvotno došao u SAD bio poprilično težak, a slabo plaćen, bio je u potrazi za nečim boljim. U toj potrazi nečeg definitivno nije nedostajalo. To su avanture.
Tako je radeći razne poslove prošao čitavo područje SAD-a, uzduž i poprijeko. Radio je kao čistač jahti u Miami Beachu, kao vozač jednog slavnog violinista u New Yorku, kao konobar u talijanskom restoranu koji se po svojoj klijenteli nije puno razlikovao od Sopranosa ili nekog od nastavaka legendarnog Kuma i mnoge druge poslove koji su mu omogućili da vidi i doživi pravu Ameriku, onakvu kakva ona zaista jest i kakva se često ne prikazuje u filmovima.
– Obzirom da je studij u Americi prilično skup, još jedna dobra stvar u tome što sam radio te sve poslove je i ta da sam zaradio dovoljno novaca da upišem nastavak studija – kaže Aladin i objašnjava da je nakon nekoliko godina rada upisao nastavak studija povijesti i geografije, ali istovremeno i studij međunarodnih odnosa na University of Massachusetts, popularno zvanom Umass, gdje je diplomirao 2001. godine.
Uz studij, naravno da nije zapostavio svoju primarnu ljubav, ljubav prema putovanjima. Tako je u tom razdoblju prošao cijelu Srednju Ameriku uključujući Nikaragvu, Honduras, Gvatemalu, El Salvador, ali i dio Južne Amerike, Peru i Boliviju.
Američka avantura trajala je petnaestak godina, a onda je došlo vrijeme za povratak u Europu gdje je, nakon što ju je cijelu dobro istražio i posjetio gotovo sve zemlje, odlučio nastaviti svoje obrazovanje.
– Nakon što sam u Americi proživio zaista mnogo, vratio sam se doma, u Europu i u Budimpešti, na Centralnom europskom sveučilištu, upisao i završio magisterij iz međunarodnih odnosa – govori Aladin o svom povratku u Europu.
Kako to već u Hrvatskoj često biva, nažalost, i s takvim referencama kod nas je teško naći posao, pa se Dino odlučuje na još jednu avanturu. Odlazi u Tursku, u gradove Izmir i Bursu gdje se zapošljava kao učitelj u međunarodnim školama.
– Međunarodne škole su mi zaista dale nemjerljivo iskustvo u radu s djecom. Radeći s djecom različitih rasa, kultura i životnih pogleda i sam mnogo naučiš o toleranciji i međuljudskim odnosima – kaže Aladin.
Nakon nekoliko godina rada u Turskoj, vraća se kući, u Donji Kraljevec i konačno nekoliko godina provodi doma. Igra košarku u košarkaškom klubu, pliva po Dravi, ispija kavu na terasi lokalnog kafića, radi ono u čemu je najbolji. Uživa u životu. U tom razdoblju kratko vrijeme radi i u Srednjoj školi Prelog kao profesor povijesti.
Isto tako, to je vrijeme u kojem je upoznao sadašnju suprugu Nataliju koja također dijeli njegovu strast prema putovanjima te je s njom još jednom proputovao Europu, ali i prvi put nakon što su se rastali u ranom djetinjstvu posjetio oca u Jordanu.
Ipak, kako je Aladin čovjek kojeg, iako ističe da je Donji Kraljevec njegov dom, nikako ne možeš “vezati” za jedno mjesto, počeo je razmišljati o sljedećoj destinaciji na kojoj će djeci prenjeti svoje znanje i iskustvo. Stigle su ponude iz Zimbabvea, Turske, čak je i Kina u jednom trenutku bila opcija, no on se odlučio za, možda i najčudniju od svih, destinaciju u kojoj se i sad nalazi. Otišao je u Kirgistan, državu na granici s Kinom gdje u glavnom gradu Biškeku danas radi kao profesor u međunarodnoj školi.
– Azija, osim Turske koja me oduševila, je za mene bila poprilično neistražena. To je bio dovoljan razlog da krenem u ovu avanturu istraživanja daljnjeg istoka – objašnjava Aladin i zapravo nikoga tko ga poznaje ne začuđuje svojom odlukom.
U međuvremenu je postao otac sada već trogodišnje Nadine i jednomjesečnog Leona. Djece za koju njihov otac definitivno neće morati izmišljati priče za laku noć. Jednostavno će im ispričati neku od svojih avantura i na taj način pokušati prenijeti barem djelić svoje želje za avanturom i putovanjima.
Svi koji poznaju Aladina jedva čekaju da se vrati kući, odigra nekoliko “haklova” sa svojom ekipom na košarkaškom terenu, otpliva pokoju dionicu po Dravi, živopisno opiše svoje najnovije doživljaje, a onda po tko zna koji put prostre svoj čarobni tepih i na njemu odleti u neke nove avanture.
