Svakog dana čitamo vijesti o odlasku naših ljudi u inozemstvo. Mlada Međimurka čvrsto je odlučila da će ostati u Hrvatskoj. Pročitajte i zašto.
Gotovo svakog dana imamo priliku čuti i pročitati kako je neka obitelj ili neki mlad čovjek napustio državu. Razlozi su mnogobrojni. Nema posla uopće ili nema dobro plaćenog posla, bolji su uvjeti života vani, želi se zaraditi više novaca…svatko ima svoje razloge. Mislim da svatko ima svoje opravdane razloge i znam da ih može potkrijepiti vrlo dobrim argumentima. Što se tiče mene same, završila sam fakultet i smjer koji je, na moju nesreću, suficitarna struka.
O tome da je tvoja struka suficitarna obavijeste te na 4. godini dok ti već praktički završavaš i misliš: “Pa dobro, genijalci, gdje ste prije bili da nas upozorite?” Bilo kako bilo, završih ja svoj studij i evo mene ovdje. Neke prilike su se pružile, ali to nije, naravno, ništa stabilno i ništa trajno. Ponukana primjerom ostalih mladih ljudi i njihovim mišljenjima počeh razmišljati: “Hej, pa bilo bi ti pametno da i ti odeš van.
Što ćeš ovdje? Što te drži? Sve je u banini, ništa se ne pokreće, nitko se ne buni, ti se ne buniš…” Međutim, neki duboki unutarnji glasić u meni ipak mi nije dao mira. Je li uistinu sve tako u banani kako se prezentira? Ponovo se u meni probudio dobri stari buntovnik kojeg sam njegovala svih ovih godina i rekao je: SVI IDU? E, JA BAŠ NE IDEM! Počela sam razmišljati – koji su to zapravo razlozi koji mene drže ovdje unatoč milijun drugih vrlo razumnih i lako argumentiranih razloga protiv toga?
Prvi razlog je taj što sam po prirodi, ili se barem trudim biti, optimistično biće. Taj dio mene ne da mi se pridružim grupi ljudi koji sve u našoj zemlji (osim prirodnih ljepota) vide crno. Nisu samo prirodne ljepote jedino dobro u našoj zemlji. Samo neke od vrlo privlačnih činjenica jesu, podsjećam, pravo na obavezno zdravstveno osiguranje, besplatno visoko obrazovanje, bogata kulturna baština i činjenica da je Hrvatska ipak jedna od najsigurnijih država svijeta. Bogatstvo pitkom vodom pak je šlag na tortu koji vrlo često zaboravljamo.
Drugi razlog je taj što mi je vrlo dobro poznata ljudska priroda ( naravno da ovdje govorim i o samoj sebi). Mi ljudi smo vrlo nezadovoljna bića. Da imamo sve najbolje na svijetu opet bismo težili boljem ili nekom drugačijem mjestu, situaciji i ljudima. Zašto? Svi imamo u glavi jednog majmuna koji nam ne dozvoljava da normalno djelujemo. Taj majmun je naš um koji ti uopće ne da da spavaš po noći.
Uvijek misli negativno, uvijek pronalazi razloge zašto ne bi nešto uspjelo, uvijek vidi problem u svemu, uvijek te koči… Znate o čemu govorim, zar ne? Odlučila sam prekinuti s tim majmunom. Ne može to više tako. Nismo dobar par iako oboje volimo banane.
Treći razlog je taj što zbilja vidim puno potencijala u našoj zemlji počevši od naših prirodnih ljepota, mladih uspješnih ljudi, turizma (primjerice razvoj kontinentalnog turizma je u sve većem naletu), projekata, potpora, pametnog iskorištavanja EU fondova…
Postoje brojni primjeri poduzetnih i uspješnih ljudi, a isto tako i područja u razvoju poput Istre i našeg Međimurja. Ima toliko mogućnosti samo ih treba znati prepoznati i zgrabiti. Nema onog što bi ti volio/voljela? Pa izmisli TI. TI pokreni to. Budi kreator, budi pionir.
Četvrti razlog je taj što nisam osoba koja samo tako odustaje od nečeg što voli, a ja volim svoju zemlju. Ne želim jednostavno odustati od nje. Odbijam. Da su svi odustali tamo devedesetih, nas možda ni ne bi bilo ovdje. Ne smijemo odustati. Moramo se boriti. Moramo postati aktivni građani i informirati se o svojim građanskim pravima i dužnostima. Educirati našu djecu da i ona postanu takva.
Stvarati svijet u kakvom želimo živjeti, a ne se samo žaliti i očekivati da će sve samo od sebe postati bolje. Prestanimo očekivati od političara da postanu bolji. Postanimo mi sami bolji! Uvijek, ali uvijek trebamo krenuti od sebe. To potvruđuje i citat Hermana Hessea:
“Jučer sam bio pametan. Zato sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Zato mijenjam sebe.”
Peti razlog je čista nostalgija. Volim svoju obitelj i znam da bih se raspala bez njih negdje vani i da bi mi užasno nedostajali. Gle, mama ti je bolesna, a ti si u Njemačkoj i šef ti jednostavno ne dozvoljava da odeš doma. I kaj buš onda? Raspadneš se tam’ di si.
Šesti razlog je taj što znam da postoji mogućnost da će te i vani dočekati nešto što ti se neće svidjeti. Postoji puno primjera ljudi koji su odlučili otići pa su se vratili uvjerivši se da nije sve tako bajno kao što se to priča. Primjerice, plaća je na kraju bila manja nego što su očekivali, stanovi su puno skuplji nego što su mislili, moraju raditi poslove koje inače ne bi radili da su ostali doma.
Već sam došla i do sedmog razloga. Mogla bih još svašta napisati, no nekako mi se sviđa stati na broju sedam. Ovdje ti ostavljam mogućnost da ti, čitatelju, razmisliš o svom razlogu, a ti sam znaš koji je za tebe najbolji. Unatoč svim negativnostima, koji je barem jedan jedini pozitivan za tebe?
Vjerujem u svoju zemlju. Vjerujem u pozitivan ishod i da će biti bolje. Zato moramo krenuti od sebe, od pozitivnog stava. Moramo biti primjer jedni drugima prvenstveno kako izgraditi boljeg i pozitivnog sebe samog, a onda bolje i pozitivno, zdravo društvo.
Smatram da je naše malo Međimurje na dobrom putu i vrlo se ponosim. Voljela bih da svi slijede primjer Međimurja. Nadam se da će građani uvidjeti da smo blagoslovljeni tu gdje jesmo, a tu zahvalnost moramo pokazivati tako da se borimo, da se trudimo, da rastemo, da učimo jednih od drugih, da cijenimo ono što imamo i iskoristimo ono što imamo! Da se trudimo biti pozitivni. To je pravi put. Znam da je.