Na sam Božić ove godine preminula je Uršula Kočila iz Jurovca. Vijest se brzo širila, ali išla je ovako: Znate hmrla je Eržika Kočilova, Ste čuli hmrla je Erža od Kočile Radovana i Predraga mama, umrla je gospođa Eržika, učiteljica i slično.
Nitko nije kazao Uršula, jer žena koja je bila žena nad ženama godinama je od bližnjih i daljnjih oslovljavana s Erž(ik)a. I autor ovog napisa tako ju je zvao, misleći kako joj je Eržika pravo ime. Kad mi je rekla kako joj je krsno ime Uršula, onda sam kazao kako je doživljavam kako umjetnicu pak neka Eržika bude umjetničko ime.
Život Uršule Kočila nije bio lagan jer rođena (1943. godine) i živjela je djetinstvo u godinama II. svjetskog rata i poraća, ali radeći potom kao učiteljica započela je ispisivati jedan novi život, gotovo zvjezdani, kada je riječ o društvenom, kulturnom i poglavito učiteljskom životu.
Odgajajući djecu koja su joj kako učenici povjereni, odgojila je sinove svoje Radovana i Predraga, na koje je uvijek bila ponosna, a jednako ponosna bila je na svoje učenike koji su dostigli akademske i druge titule. Ali, jednako vrednujući i one koji su postali dobri zanatlije, zidari, kovači, limari, majstori, medicinari, ribiči i lovci, govorivši, kako je svaki čovjek svijetu potreban.
Gospođu nad gospođama, kako sam ju oslovljavao, češće sam susretao posljednjih dvadesetak godina, pišući o njoj, njezinim aktivnostima, postignućima, neostvarenim željama, promjenama u društveno-političkom životu, te posebice o turizmu u Svetom Martinu na Muri, gdje je dala ogroman doprinos.
Znala je koliko je vrijedan svaki sudionik, koliko je vrijedna svaka izrečena i zapisana riječ i koliko je vrijedno narodno ruho, kojemu je davala osobitu pozornost. Ostalo mi je u dubokom sjećanju kada je vodeći kroz program Povorku starih zanata iz takta izbacila kolegu Davora Dretara Dreleta, kojemu je samo preostalo govoriti, je tak je Eržika, tak je Eržika…
Kaže se o pokojnima sve najbolje i postala je to fraza. Međutim, o pokojnoj Uršuli Eržiki Kočila, uistinu ne trebaju fraze. Njezin život i rad su slika dična, svjetla, ponosita, uspravna i gorda. Kažu ljudi, da je više takvih ljudi, svijet bi bolji bio. Kažem, bio bi lijep, lijep poput njezinih riječi izgovorenih na račun svojih negdašnjih učenika.
– Poglednite Petru, Dražena, Krunoslava, Anđelka, Tomicu..., kakvi su to ljudi, govorila je kada su ta djeca postali profesori, inženjeri, agronomi i doktori. Od Eržike ćemo se oprostiti 3. siječnja 2018. godine na svetomartinskom groblju. Kazati ćemo Hvala i to je njoj dovoljno.
Uvijek je govorila tu riječ Fala (Hvala) s puno emocija, kao što je emocija bio svaki posao koji je obavljala, osobito u Osnovnoj školi Sveti Martin na Muri.
