Ići na šaltere nekih naših institucija za namjernike predstavlja noćnu moru. Ne samo glede vremena čekanja već često i glede mrzovoljnih, namrgođenih i neljubaznih lica koja sjede s druge strane. Znali smo reći, to je naša svakodnevica i mirili se time.
Da tome nije tako uvjerio se danas prije podne autor ovog priloga. Privatno je morao u Područni ured Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u Čakovcu. Već na ulazu, doček koji osvaja.
Izuzetno ljubazna gospođa u službi zaštitarke, nakon svojih proceduralnih obveza, uputila ga do šaltera iza kojeg su sjedile dvije mlade šarmantne dame koje su svoj posao na njegovo zadovoljstvo profesionalno obavile.
Obveze su ga uputile u Područnu službu Hrvatskog zavoda za socijalno osiguranje u dvoranu 1 i 2. U prvoj dvorani čita na šalterima, no nigdje ne stoji da je upravo on namijenjen za njegove potrebe!?
– Gospodine, izvolite doći do mene! – čulo se iza šaltera broj 5. Dama koja ga je pozvala s osmijehom na licu i mirnoćom iz koje zrači toplina obavila je njegove zahtjeve uputivši ga u dvoranu 2 na šalter broj 3.
Tamo ga je isto dočekao ljubazni gospodin profesionalno obavivši svoj posao. Sve je to, hodom od institucije do institucije, trajalo dvadesetak minuta. Sasvim dovoljno da javno progovorim o ljudima koji bivaju često neopravdano prozivani…
Doduše, opravdanja za mrzovoljnost nema, no stranke se mogu ‘kupiti’ lijepim riječima i osmjesima, a koji ništa ne koštaju, a takvima sam osobno ‘kupljen’.
