Nefrologija je grana medicine koja se bavi bolestima bubrega koje su nažalost odvajkada tu kraj nas. Tim povodom smo za našu PRIČU odabrali najmjerodavniju stručnjakinju za tu bolest u Županijskoj bolnici Čakovec. Naša je gošća je voditeljica Odjela nefrologije s hemodijalizom Snježana Vujec, dr.med., spec.interne medicine, subspec.nefrologije. Elokventna stručnjakinja koja ni trenutka nije dvojila kako bi podijelila svoju medicinsku ‘sudbinu’ s našim čitateljima i svojim pacijentima.
Danas joj je 59 godina. – Rođena sam u Varaždinu, u obitelji gdje je bilo puno sloge, radosti i ljubavi. Otac je radio kao službenik u SIZ-u mirovinskog osiguranja, a majka kao radnica u Varteksu. Iako su mjesečna primanja bila mala i život skroman uvijek se našlo mjesta za proslave, za odlaske na izlete u prirodu, a jedanput godišnje i na more – prisjeća se djetinjstva i dodaje:
– Sjećam se naših proslava rođendana kada se plesao twist i rocknroll, sjećam se odlaska na Trakošćan kada bi na livadi rasprostrli dekicu, stavili na nju košare sa sendvičima i kolačima, a mi djeca igrali badminton ili odbojku. Jedanput godišnje bi išli na more, naravno u sindikalno odmaralište, u mali apartman koji je imao jednu sobu i malu kuhinjsku nišu.
Bila sam presretna što imam priliku ići na mor , pošto u to doba, 60-tih godina nije puno ljudi imalo tu mogućnost. Najljepše mi je bilo kada su nam se za vikend pridružili ostali članovi obitelji – baka, djed, teta, tetak i moj bratić pa bi se svi zajedno družili.
Tu obiteljsku idilu pokvarila je bolest moje majke. Kada sam bila stara 7 godina majka se razboljela, nažalost u pitanju je bila maligna bolesti i unatoč operaciji metastaze su se brzo proširile. S 8 godina ostala sam sama s ocem. Nije bilo lako, no unatoč svemu ostala sam odlična učenica, imala puno prijatelja, bavila se sportom. Kasnije se tata ponovno oženio, dobila sam malu sestricu koju sam obožavala. Završila sam gimnaziju i upisala Medicinski fakultet.
Kraća poslovna biografija?
– Nakon završenog fakulteta u Zagrebu počela sam stažiranje u OB Varaždin. Staž je trajao godinu dana, morali smo proći sve odjele u bolnici, a isto tako i ambulante primarne zdravstvene zaštite. Tada sam već imala najveći afinitet prema internoj medicini, no prije dobivanja specijalizacije obavezan nam je bio rad u ambulanti primarne zdravstvene zaštite u trajanju od dvije godine.
U međuvremenu sam se udala, rodila sina Matiju i nekih 6 mjeseci radila u Bolnici za plućne bolesti Klenovnik. Tu sam dobro upoznala plućnu patologiju, ali i brojne druge internističke bolesti što je još više učvrstilo moju želju za specijalizacijom iz interne medicine. U to doba, 1986. godine, kada počinje kompjuterizacija i postoji velika potreba za programerima, selimo se iz Varaždina u Čakovec, u kadrovski stan koji dobiva suprug.
Ja se zapošljavam na Medicini rada, radim u ambulanti u krugu tvornice Čatex, a prilikom jednog dolaska na hemodijalizu ponuđena mi je specijalizacija iz interne medicine i uže specijalnosti nefrologije. Bila sam presretna jer mi se ostvario san – specijalizacija interne medicine!
Da li Vam je medicina bila primarna u Vašem odabiru poziva?
– Iako sam u gimnaziji obožavala kemiju i željela se baviti laboratorijskim radom, nakon uspjeha na prijemnom ispitu na medicini promijenila sam mišljenje i odlučila biti liječnik. Smatram da nisam pogriješila u svom pozivu, volim svoj posao tako da danas ponovno trebam birati, ponovno bih izabrala medicinu.
Što Vas je privuklo u medicinu?
– Medicina mi je oduvijek bila nešto veliko, teško, neostvarivo, prekrasno. Kao mala divila sam se liječnicima, njihovom znanju, krasno je bilo vidjeti kad liječnik nekog izliječi, kad mu prestanu bolovi, kašalj, temperatura… Lijep je osjećaj kada si ponovno zdrav. Moj prvi susjed u Varaždinu bio je pedijatar dr. Čelić (po kojem je nazvana Čelićeva krema koja se i danas upotrebljava) koji je liječio mene kada sam bila dijete i kojem sam se divila.
Što je imalo utjecaja na Vašu specijalizaciju i od kada ste specijalistica?
– Specijalizaciju iz Interne medicine ponudila mi je tadašnja šefica hemodijalize – dr. Azra Kovačić–Petrović koja je bila moja prva i najveća učiteljica na Internom odjelu. Od nje sam naučila sve o dijalizi, o zbrinjavanju bubrežnih bolesnika,o simptomima mnogih bolesti tako da njezine riječi još uvijek pamtim i prenosim na mlađe kolege. Specijalizacija je trajala 4 godine, od toga jedan dio u Čakovcu, drugi u Zagrebu.
U međuvremenu sam rodila kćerku Tenu, bila kratkotrajno na porodiljnom i nastavila specijalizaciju. Nikad neću zaboraviti razdoblje kada sam odlazila rano u jutro u Zagreb, a dvoje male djece ostalo je kod kuće s tatom koji je u to vrijeme morao biti i tata i mama. To je bilo doba Domovinskog rata, doba uzbuna, doba kada smo trčali u podrume…
Sjećam se da sam jedanput, prilikom povratka iz Zagreba u Čakovec, čitavu noć probdjela u vlaku, u mraku, jer je bila oglašena uzbuna i vlak je morao stati. No i taj težak period je prošao, položila sam specijalistički ispit i vratila se u Čakovec gdje nastavljam raditi na Odjelu nefrologije i hemodijalize.
Objasnite nam pobliže pojam neforologije?
– Nakon specijalističkog ispita iz interne medicine vi stječete titulu specijalista interne medicine, a nakon toga slijedi subspecijalizacija u trajanju od dvije godine kojom stječete naziv subspecijaliste nefrologa. Nefrologija je grana interne medicine koja se bavi bolestima bubrega.
Riječ, dvije o Odjelu?
– Odjel nefrologije s hemodijalizom postoji niz godina, a endokrinologija i dijabetologija pridružena je našem odjelu po novoj sistematizaciji odjela prije 3 godine. Hemodijaliza u okviru Odjela nefrologije postoji od 11.11.1985. godine tako da smo u nedjelju proslavili 32 godine od osnutka hemodijalize u Čakovcu.
Ovom prilikom bi rekla da Udruga dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Međimurja svake godine organizira proslavu povodom osnutka dijalize u Međimurju. Društvo je veoma aktivno, organizira brojne akcije mjerenja tlaka i šećera u krvi, predavanja, edukacije, a svojim donacijama pomaže i našim bolesnicima koji se liječe hemodijalizom.
Međimurci kao bubrežni bolesnici?
– U našoj županiji imamo velik broj bubrežnih bolesnika. Nefrološka ambulanta radi 3x tjedno (utorak, srijeda i četvrtak), u ambulanti rade 4 liječnika specijalista, a u okviru te ambulante obrađuju se bolesnici s različitim bolestima bubrega i bolesnici s arterijskom hipertenzijom.
Najčešće bubrežne bolesti?
– Najčešće bolesti radi kojih se bolesnici javljaju u Nefrološku ambulantu su kronične bolesti bubrega kronični pijelonefritis, glomerulonefritis, pojava krvi ili proteina u mokraći, oštećenje bubrega uslijed hipertenzije, dijabetesa, nasljedne bolesti tipa policističkih bubrega…. To su uglavnom najčešće.
Koliko je danas bubrežnih bolesnika uključeno u hemodijalizu?
– Danas na dijalizi imamo 54 bolesnika na kroničnom programu. Povremeno imamo i akutne dijalize, obično jednog ili dva bolesnika kod kojih se dijaliza provodi kraće vrijeme, do oporavka bubrežne funkcije. Osim naših kroničnih bolesnika također povremeno imamo tkz. gostujuće dijalize tj. bolesnike koji se dijaliziraju u nekom drugom centru za dijalizu, a u Međimurje dolaze na godišnji odmor. Prošli mjesec imali smo tako 4 naša Međimurca iz inozemstva (Njemačka, Austrija, Švicarska)
Kako ona funkcionira?
– Liječenje hemodijalizom se provodi kada dolazi do zatajenja bubrega koje može biti kronično ili akutno. Kod akutnog oštećenja dijalize se provode kraće vrijeme tj. do oporavka bubrežne funkcije, dok kod kroničnog oštećenja gdje je funkcija bubrega u potpunosti propala dijaliza je metoda liječenja doživotno, odnosno do transplantacije bubrega. Dijalizom se odstranjuju otpadne tvari iz organizma, regulira se acidibazni status, elektroliti, odstranjuje se višak tekućine.
Ima li kod nas kandidata za presađivanje bubrega?
– Od naša 54 bolesnika 3 bolesnika se nalaze na listi za transplantaciju bubrega, dva bolesnika su obrađena, no privremeno su skinuti s liste radi akutnih komplikacija, a još 7 bolesnika je u obradi za stavljanje na listu za transplantaciju bubrega.
Koliko je takvih pacijenata u Međimurju?
-U Međimurju je do sada transplantirano 79 bolesnika, zadnji bolesnik je transplantiran prije mjesec dana.
Životi s presađenim bubrezima?
– Transplantacija bubrega je samo jedna metoda liječenja kronične bubrežne bolesti. Bolesnik s transplantiranim bubregom treba redovito uzimati imunosupresivnu terapiju kojom se sprečava odbacivanje bubrega. Potrebne su redovite kontrole i vađenje koncentracije lijeka u krvi da bi se mogla nastaviti terapija. Takvi bolesnici su imunokompromitirani, skloni infekcijama, oštećenju srca, malignim bolestima.
No, unatoč mogućim komplikacijama kvaliteta života s transplantiranim bubregom znatno je bolja nego život bolesnika na hemodijalizi tako da se slobodno može reći da je transplantacija bubrega najbolja metoda liječenja kronične bubrežne bolesti.
Kako funkcionira služba endokrinologije?
– Endokrinologija s dijabetologijom se nalazi unutar odjela Nefrologije i hemodijalize. Na endokrinologiji i dijabetologiji rade dvije liječnice koje se brinu za odjelne bolesnike te za veliki broj pacijenata koji svakodnevno dolaze u Centar za dijabetes, Endokrinološku ambulantu i Dnevnu bolnicu. Treća liječnica je sada na subspecijalizaciji u Zagrebu.
Najveći problemi u funkcioniranju tih službi…
– Problem unutar Endokrinologije i dijabetologije je tome što je poliklinički broj pacijenata izrazito velik tako da možemo reći da dvije liječnice koje rade, odrade posao za 4 liječnika. No, unatoč velikom broju bolesnika moram naglasiti da se prioritetni bolesnici (trudnice, bolesnici s izrazito visokim šećerom, neka akutna stanja u endokrinologiji) primaju odmah.
Kako ih rješavate?
– S vremenom će i kadrovski problemi biti riješeni – planira se još jedna specijalizacija iz endokrinologije (koja traje 5 godina) te povratak liječnice koja je na subspecijalizaciji tako da će s vremenom biti manje liste čekanja.
Ima li na Vašem Odjelu liste čekanja?
– Liste čekanja za Nefrološku ambulantu nisu velike pošto rade 4 liječnika specijalista. Odobrena je još jedna subspecijalizacija iz nefrologije, a također imamo i dvije kolegice koje su sada na specijalizaciji.
Što bi se trebalo dogoditi da u poslu dočekate veće zadovoljstvo?
– Što se tiče stručnosti i poboljšanja rada na nefrologiji i dijalizi planiramo uvesti neke novine i postupke koji pomažu liječenju kroničnih bubrežnih bolesnika. Planiramo započeti liječenje bolesnika peritonejskom dijalizomkod koje bolesnik sam provodi dijalizu kod kuće i nije vezan za bolnicu. Liječnici i sestre su educirani, prostor u bolnici gdje bi se vršila edukacija bolesnika je osiguran.
Od novih postupaka planiramo provođenje liječenja akutne renalne insuficijencije npr. kod sepse, kontinuiranim metodama gdje se postupak dijalize odvija 24-48 sati u kontinuitetu na posebnom aparatu i dijalizatoru koji je smješten u JILu.
Planiramo početi s radom Posttransplantacijske ambulantetako da naši transplantirani bolesnici, kojih je sada 79, neće više trebati odlaziti na mjesečne preglede u Zagreb već će sve to moći obaviti u Čakovcu. Također želimo početi s radom Ambulante za predijaliznu edukacijugdje bi se pacijenti educirali na koji način treba provoditi liječenje, prehranu,različite aktivnosti u fazi prije dijalize i gdje bi se upoznali s načinom liječenja kronične bubrežne insuficijencije –hemodijalizom, peritonejskom dijalizom ili transplantacijom.
Također želimo da preko Dnevne nefrološke bolnice zbrinjavamo ambulanto veliki broj naših bolesnika i tako izbjegnemo hospitalizaciju (npr. davanje antibiotske terapije , infuzijska terapija..). U ostvarenju naših ciljeva imamo podršku pročelnice Internog odjela prim. Marić i našeg ravnatelja dr. Grudića.
Za sve navedene ambulante i postupke zatražili smo odobrenje HZZOa. Nadam se da će odgovor HZZOa biti pozitivan i da ćemo novim postupcima i metodama unaprijediti liječenje naših bubrežnih bolesnika Međimurja.
I za kraj?
– Ono što na kraju želim naglasiti da sve navedeno možemo postići samo zajedničkim, timskim radom u kojem sudjeluju svi liječnici zaposleni na našem odjelu nefrologije i endokrinologije, uz medicinske sestre i tehničare bez kojih ništa od navedenog ne bi mogli ostvariti. Ovo mi je prilika da zahvalim svim mojim liječnicima, svim sestrama i pomoćnom osoblju koji svojim marljivim radom i trudom doprinose razvoju našeg odjela, a time i zbrinjavanju i liječenju naših bolesnika.
Nemamo običaj u tim pričama iznositi osobna iskustva vezanih uz bolnicu, no ovoga puta autor neizostavno mora spomenuti noć od 19./20. svibnja prije sedam godina. Toga dana je liječnica Vujec bila dežurna na HBP i bila je jedna od prvih u lancu onih koji su mi te noći spašavali život, a nakon srčanoga udara. I uspjeli su u tome…
Vjerujem kako sam dr. Vujec bio jedan od prolaznika u spašavanju života i zdravlja. I danas sam njezin zadovoljni pacijent.
