Mladi plesači Plesnog studija ‘Vivona’ iz Čakovca nedavno su ostvarili uspjeh koji će ući u njihovu povjesnicu. Na Svjetskom plesnom prvenstvu u Rimu mladi čakovečki plesači zaljubljenici u ovu vrstu umjetnosti natjecali su se u kategoriji suvremenog plesa.
Iz Rima su donijeli i medalje. Zlato u dječjoj kategoriji, a srebro u kategoriji juniora. U ovoj potonjoj kategoriji između 11 plesača svojom pojavom odskočio je i jedan mladić, 13-godišnji Lovro Hranilović, jedan od protagonista plesa ‘Terpsihorin san’ koji im je donio spomenuto srebro.
Naš gost, cvijet među čakovečkim cvijećem, je mladić u čije je žile ples ušao u najranijim školskim danima. Danas je polaznik 7. razreda III. OŠ Čakovec i ne samo što je odličan učenik, Lovro od malena voli eksperimentirati u različitim aktivnostima, već u vrtiću je počeo sam trenirati karate, zatim se u školi počinje baviti plesom, privatno pohađa nastavu engleskog. Prije 2 godine bio je u Ljetnoj školi engleskog jezika u blizini Londona. Član je KD ‘Pinklec’, Odreda izviđača ‘Sirius’…
– Bilo bi toga još, no ovo svrstavam među prioritete, kazao nam je rijetko elokventan mladić tako da smo u razgovoru stekli dojam kako razgovaramo s mladićem na kraju srednjoškolskog obrazovanja, a on će za sebe reći da je on još ipak samo dječak.
Na naš upit, je li prvi plesač u ‘Vivoni’ Lovro kaže: – Prema mojem saznanju mislim da sam prvi plesač suvremenog plesa u ‘Vivoni’, nemam pouzdanu informaciju o tome. Trenutno, sigurno jesam jedini plesač u suvremenoj kategoriji plesa.
Kaže kako je tu ljubav za suvremeni ples kod njega potakla njegova učiteljica razredne nastave Petra Kovač, koja je vodila Plesnu grupu u školi. – Jednog dana sam otišao na probu ‘Vivone’, počeo trenirati kao prvašić i tako je zapravo sve krenulo, kaže Lovro o svojim počecima. U ‘Vivonu’ se upisao u četvrtom razredu i od tada je zapravo počelo njegovo ozbiljnije bavljenje plesom.
Što si u tome vidio vrijednog i lijepog?
– Oduševio me sklad pokreta, koreografija, mogućnosti da se izrazim pokretom, prenesem svoje emocije i psihička stanja na plesni podij. Bio sam okružen prijateljima koji isto razmišljaju i sretan dok sam plesao, pojasnio je.
Kako su na tvoj odabir reagirali ukućani, prijatelji?
– Ukućani su me uvijek podržavali u mojim odabirima. Često sam eksperimentirao s različitim aktivnostima, tražio sebe i ono što mi najbolje leži. Posebnu podršku su mi uvijek pružali mama Jasna, kao i dida Rudi i baka Jadranka i uvijek su bili uz mene i bodrili me da uspijem i izdržim izazove i kušnje, kaže Lovro, a većini prijatelja je to bilo cool.
Na upit kako je bio prihvaćen od ‘curki’ rekao je kako u tome nije imao problema jer je uvijek bio u društvu cura. – I danas se često družim s curama tako da mi to nije bio nikakav problem. ‘Frendica’ iz razreda, koja je već plesala u toj grupi, me upoznala sa svima, brzo sam se uklopio i sprijateljio, dodao je.
Prva trenerica i njezina uloga u tvom formiranju plesača?
– Kao što sam već spomenuo prva trenerica Petra Kovač je potaknula tu ljubav prema plesu i želju da se time bavim, ona me trenirala do 6. razreda. Trenutno mi je trenerica Tajana Vidović, također dobra, temperamentna i jako je dobra nadogradnja prvoj trenerici, iznio je svoje mišljenje. Rekao nam je da je do sada, uz spomenute trenerice, bio u plesnim skupinama 6,5 i 4, a trenutno je u juniorima.
Što ti je u plesnim koreografijama najteže, a što najljepše?
– Ne bih znao reći što mi je najteže ili najljepše, to ovisi o koreografiji i emocijama koje kroz nju nastojimo dočarati i donijeti publici, odnosno o kategoriji suvremenog plesa koji plešemo.
Kako se osjećaš na pozornici kada su mnoge oči uprte u tebe, ipak si muško?
Ne dvojeći, istaknuo je: – Još u vrtićko doba bio sam na pozornicama, i nikad mi nije bilo neugodno, prilično sam siguran i samouvjeren, no s odrastanjem se ipak malo mijenja percepcija, ali nastojim zadržati pozitivan pogled na sve to.
Mada se poslije svakog nastupa preispitujem i razmišljam jesam li mogao bolje, jesam li mogao dati više sebe. Treba se opustiti i uživjeti u to i ne brinuti se oko medalja i nastupa, treba se isključiti od razmišljanja o publici i skoncentrirati se samo na ono što radimo, na pokret, na ples, odao je svoju ‘tajnu’.
Da bi postao uspješan plesač, spreman za nastupe moraš?
– Da bi postao uspješan plesač potrebna je ambicija, ustrajnost i naporne probe,uvijek mora čovjek imati zacrtani cilj i poduzimati korake da mu se primakne. Često nakon napornog školskog dana i drugih obaveza nemam ni snage ni volje za treningom, no ipak je tu ljubav prema plesu koja me onda pokrene, daje mi snage da prebrodim teške dane- rekao je svoju formulu.
Sjećaš li se prvog nastupa s ‘Vivonom’?
– Bio je to nastup, mislim 2015. godine. Koreografija se zvala ‘Crvene rukavice’, nisam znao što očekivati pa nisam ni imao tremu zbog toga, iskreno će.
Kako si se osjećao?
– Bio sam pomalo zbunjen jer je to bilo natjecanje, osvojili smo 3. mjesto, potpuno neočekivano pa smo svi bili pozitivno šokirani i uzbuđeni tako da su uz taj moj prvi javni nastup, vezana samo pozitivna iskustva i sjećanja.
Lovro u plesu danas?
– Danas u plesu pokušavam usavršiti stvari koje sam naučio tijekom godina, primjenjivati naučeno, stalno se educirati da budem što bolji. Uvijek želim više i bolje, to mi je moto, kako u životu, tako i u plesu, kazao je optimistički i pun entuzijazma.
Koliko vježbaš?
– Imam dva ili tri treninga na tjedan, u trajanju po sat do sat i pol.
Zaljubljenik si u izviđače?
– Izviđači mi znače jako puno u životu. Otkad sam se pridružio izviđačima upoznao sam puno krasnih prijatelja i stvorio nezaboravne uspomene s različitih izleta i natjecanja, puno sam naučio i sazrio tijekom tog vremena i tih druženja. Zbilja nezaboravno iskustvo i neopisiv osjećaj i od srca bih to svakom preporučio. To mi je duševna hrana. Zbog tog iskustva sam se jako promijenio kao osoba, sazrio, drugačije gledam na život, obrazložio je manirom ‘velikoga čovjeka’.
Član si KD Pinklec ?
– Od 4. razreda sam član KD Pinklec, trenutno sam u grupi koju vodi Alen Barbić, mogu reći da mi je to puno pomoglo kod scenskih nastupa, pa i kod plesa, jer sam stekao sigurnost na pozornici i pred ljudima.
Kako uspijevaš uskladiti sve te obveze i još si odličan učenik?
– Kada me to ljudi pitaju velim da je stvar u organizaciji, planu radu. Nije lako, no škola i učenje mi prirodno leže, neki predmeti su mi lakši, neke moram malo više učiti, no uživam u tome, volim stjecati nova znanja pa sve to nekako odrađujem kroz zabavu i bez puno živciranja i stresa.
Gdje se u plesu vidiš sutra?
– Mnogo me toga u životu zanima, ples je za sada jedan od tih dijelova slagalice. Iskreno, ne razmišljam još o velikim koracima u budućnosti, živim za sad i trenutak pa tko zna u kojem smjeru me to odvede, rekao je pitajući se.
Imaš lijepu, karakterističnu frizuru. Tko brine o njenom izgledu?
– Prvo, hvala na komplimentu! O formi i dužini se brine moja frizerka Tajana, a da svaka vlas bude na svom mjestu, bas kako sam ja to zamislio, za to sam sam svoj majstor, svako jutro prije nastave.
Bi li pozvao svoje prijatelje u ‘Vivonu’?
– Svatko ima svoje interese, ne želim nikom nametati svoja razmišljanja ni odluke. Ako se netko želi baviti plesom, doći će kao i ja, pokušati i vidjeti nalazi li se u tome ili ne. Svatko ima pravo na vlastiti izbor, pojasnio je.
Tvoj najveći uspjeh u plesu?
– Moj najveći uspjeh nisu medalje na plesnim natjecanjima nego moj osobni napredak tijekom tih godina, koliko sam sazrio i promijenio se kao osoba pod utjecajem plesa i kontakata s mojim prijateljima i trenericama tijekom tog vremena.
Lovro, što ćeš nam reći za kraj?
– Kroz ovaj kratki intervju dao sam mali pregled svoga života, imam još puno planova vezano za budućnost, ali o tome iz dana u dan, treba živjeti život, pa što donese, pogledi su našeg mladog suradnika.
Lovro, čekaj tu životnu rijeku. Ona te voli i zna da zaslužuješ njen mirni tok…
