‘Niko Pahek iz Donje Dubrave je20-godišnji mladić koji je ujedinio donje Međimurje, mlade sportaše, ljude plemenita i velika srca diljem sjeverozapadne Hrvatske.’
>>> ŽIVOTNA DRAMA NIKE PAHEKA Vjerujem da ću u toj utakmici pobijediti
>>> BRAVO KOTORIBA I DINAMO! Za bolesnog Niku prikupili 22 tisuće kuna
Tako smo pisali početkom ove godine, a nakon malonogometnog humanitarnog spektakla koji je priredio MNK Klub 75 Kotoriba u dvorani OŠ Jože Horvata.
Podsjetit ćemo vas na te bolne trenutke, odnosno 16. listopad prošle godine kada je Niko nakon prvenstvene utakmice za svoj Dubravčan počeo osjećati jake bolove u području ramena i leđa, sasvim dovoljno da potraži liječničku pomoć. Nedugo potom dijagnosticiran mu je karcinom limfnim čvorova.Započela borba za zdravlje…
– U početku je to bio šok, nevjerica i vječito pitanje, zbog čega baš nama – rekla je majka Marina te dodala kako vremena za tugovanja i jadikovke nije bilo već je trebalo nažalost bolesti ‘dati’ ruku i reći, idemo da vidimo tko će biti jači, tko će biti pobjednik. Dodala je kako njezin Niko nije nikada bio naviknut na poraze pa ju je tješio u borbi s opakom čudi. Hranio je optimizmom majku, sestru Niku, baku i djeda, a u njemu je on stalno tinjao.
To je bilo u početnoj fazi nove ‘utakmice’ kada je Niko govorio: – Uvijek sam u utakmicama jer za mene je svako stremljenje k cilju utakmica, doduše ova je nešto teža, u ekipi nas ima manje. Predvodi je hematologinja dr. Sandra Bašić-Kinda, dr. med., internistica-hematologinja na Klinici za unutarnje bolesti Zavoda za hematologiju KBC-a Rebro.
Neka se ne uvrijedi moji dosadašnji treneri, ipak je moja doktorica daleko ispred njih. Vodi mene, vodi moju mamu, vodi naš mali tim u pobjedu. Ja timu vjerujem, posebno doktorici koja mi je već kod prvog pregleda ‘napunila glavu’ optimizmom pogotovo kada je rekla neka joj vjerujem, neka budem sljedbenik njezinih uputa, rekla je da neće biti lako. Moramo se pomiriti, kaj je tu je. Nemojte misliti da mi je lako. Bilo je suza kada ih nitko nije vidio i često pitanje ‘zakaj’ baš mene? – govorio je tada Niko.
Ovih dana nam se ponovno javio. Mladić je osjećao potrebu da progovori drugim tonom, osjećao je potrebu da svima onima čija su srca kucala za njegovo ozdravljenje kaže jedno veliko ljudsko HVALA, ali i da im kaže kako je protekla njegova najteža životna utakmica.
– Puno mi je to značilo kao prvo zbog toga, jer znaš da imaš podršku velikog broja ljudi, tako da sam se i sam iznenadio kakvu i koliku sam podršku sam dobio, a kao drugo i financijski za pravilniju i kvalitetniju prehranu, lijekove kao i za često putovanje na KBC Rebro – rekao je i dodao:
– Moram istaknuti sve te dobre ljude. Prvi mi je u pomoć priskočio moj NK Dubravčan pa ona humanitarna utakmica u Kotoribi koju je organizirao MNK Klub 75 u što se uključio Futsal klub Dinamo iz Zagreba. Pomogla mi je Udrugu navijača Donja Dubrava, u našoj crkvi su organizirali prikupljanje financijske pomoći za mene, bila je tu i mjesna Udruga žena kao i ostali dobri ljudi koji su ponudili i svoj prijevoz u Zagreb. Bilo je tu donacija, a sve mi je davala još veću podršku, još veću snagu – govorio je sa zahvalnošću.
A liječenje? – Počelo jako teško. Prvu od osam kemoterapija je bila ujedno najteža. Kroz tih osam ciklusa sam jako oslabio, nastavio sam normalno živjeti, družio sam se s prijateljima kao da se ništa nije događalo, a u društvo sam se jednostavno bolje osjećao – ispričao je i dodao:
– Kada sam završio ciklus od osam kemoterapija uslijedile su pretrage radi određivanja daljnjeg tijeka liječenja. Odlučeno je da moram primiti dvadeset zračenja koja mi nisu bila veći problem, osjetio sam minimalne teškoće, ali nije to bilo ništa prema kemoterapiji. Kad sam s time završio uslijedila je pauza od tri mjeseca, a potom detaljan pregled, neizvjestan pregled. Srećom pokazao je odlične rezultate – govorio je, a iz očiju su mu isijavali sreća i zadovoljstvo. Potom je pobjednički dodao:
– Danas se osjećam presretno, veseliji nego sam bio prije. Promijenila me ta bolest, nadam se na bolje… Posebne zasluge, kao prvo, dugujem mami koja je bila dežurna 24 sata i koja me riječima hranila. Bila je tu sestra, cijela obitelj, a što mi je pomoglo da sam postajao i postao sve jači i jači. Pomoglo mi je i to što sam bio siguran da ću uspjeti.
Veliko hvala svima, od ‘frendova’ do ljudi koji sam susretao na cesti u kafiću koji su se prema meni ponašali kao da nisam bolestan, a to je bilo kod mene zabranjena tema. Takav odnos tih dragih ljudi, unatoč mom bljedolikom i iscrpljenom izgledu, davalo mi je još veći poticaj i snagu da ustrajem. I još jedanput hvala svima na financijskoj potpori – osjećao je potrebu da ovo dodatno istakne.
Niko, kako dalje?
– Početkom iduće godine natrag na posao, a naravno i povratak sportu jer nisam osoba mirujem u kući. Osoba sam koja voli druženja nego. I nadam se ne ponovilo se više!
Što reći za kraj? Neka Niko Pahek ostane putokaz onima koji se bore sa sličnom sudbinom, neka ih njegov primjer osnaži. Nikina bolest je još jednom pokazala kako ljudi u teškim trenucima postaju velika obitelj koju Niko nikada neće i ne smije zaboraviti.
