1. listopada u čakovečkom Centru za kulturu s početkom u 16 sati održat će se premijera predstave Petrica Kerempuh Kazališne družine Pinklec u koprodukciji s Medley teatrom iz Zagreba. Petricu Kerempuh igra Igor Baksa, a režiju potpisuje Lovro Krsnik.
Petrica Kerempuh kroz svoju glazbeno-scensku avanturu priča priču o sebi i svojim stalnim borbama protiv ljudske zloće. Predmete iz svog kofera, pa čak i dijelove svog tijela pretvara u lutke svog urnebesnog cabareta. Ne samo da svira tamburu, već i pjeva na različitim narječjima Lijepe Naše, oživljavajući dogodovštine sa svojih putovanja. A uza sve to još stigne biti zaljubljen. Ima ritam, ima sluh, za dobre dobar kao kruh, za zločeste je gadni bruh – Petrica Kerempuh!
Lik Petrice Kerempuha europske je književne provenijencije, jer je svojevrsna varijanta Tilla Eulenspiegela iz njemačke književne tradicije, ali je u kajkavskim pučkim legendama i predajama poprimio mnogobrojne značajke kajkavske sredine i podneblja koje ga je pod svojim imenom i prihvatilo, dajući mu, osim jezika svoj duh i mentalitet.
Kao pučki zabavljač, »prokšenjak«, dovitljivac, lakrdijaš, otkrivač i kažnjavatelj ljudske gluposti i, sve u svemu, vrlo živopisni lik iz narodne predaje, on je istovremeno i personifikacija vedrog, domišljatog i buntovnog duha “malog čovjeka” iz naroda. Slijedom toga, a sasvim logično, Petrica se bavi svim i svačim da bi preživio. Pa zato kazališna forma koja prikazuje jednu takvu živopisnu osobnost u ovom projektu objedinjuje dramski, glumački, likovni, glazbeni, lutkarski, plesni i instrumentalni vid umjetnosti.
Monološkoj formi kroz koju Petrica priča, prikazuje i uživljava se u autobiografsku priču teško je odrediti žanr budući da je prožeta mnogim elementima koje inače ne susrećemo zajedno u sklopu jedne te iste predstave, dok u ovoj predstavi meandrirajući tvore zabavno-poučnu interaktivnu dramsko-scensku igru za djecu: storytelling, lutkarstvo, mjuzikl, živa glazba, interakcija s djecom, cabaret.
Uz pričanje priča o svom životu, Petrica će zasvirati gitaru, gdjekad tamburicu i poneki drugi tradicionalni hrvatski instrument, zapjevati pjesmu o svojim dogodovštinama i mjestima koja je posjećivao (od Međimurja, preko Podravine, Grada Zagreba, do Dalmacije i Dubrovnika), a povremeno će bez pardona zatražiti asistenciju publike, ne samo u refrenu pjesme, nego i u prikazivanju scene koja se ne može izvesti bez partnera, pa će iz publike izvući glumca/glumicu ili animatora/icu lutke.
