Wunderkind! Bio je komentar mnogih Pribislavčana koji su u petak, 25. kolovoza bili na Književnoj večeri – najmlađi i najljepše godine na kojoj je 12-godišnji Ivan Hižman svom Pribislavcu za 15. rođendan podario promociju svoje prve zbirke pjesma Školsko zvono.
S 12 godina prva zbirka? Pitanje čijim smo tragom pošli. Nevjerojatno!? No, kada smo proveli sat vremena u društvu ovog nadarenog dječaka ništa nas nije začudilo. Elokventan ‘mladić’ bio nam je ravnopravni sugovornik ničim ne odajući da je da je u pučkoškolskim klupama proveo tek pet godina.
‘U današnje doba suvremene tehnologije zaista je rijetkost da jedan osnovnoškolac, mlado biće koje upravo osvaja svijet-primjećuje, razmišlja i zapisuje nešto što većina njegovih vršnjaka smatra gubitkom vremena – poeziju. Govorim, naravno o Ivanu Hižmanu, mladom pjesniku koji, osim svojim školskim i sportskim uspjesima, osvaja svijet pjesmama.
I nikakvo čudo da će to mlado, neiskvareno biće, doživjeti tratinčicu kao sliku Božju, kao nešto izvanzemaljsko (Božekuva ruožica, Čmelica i cviet). Sličnu draž sjećanja, na odrastanje i prolaznost svega, pa i djetinjstva…’
Citirali smo dio osvrta na zbirku recenzentice, lektorice i urednice Mirele Briševac iz čega se nazire sva veličina dječaka koji pronalazi svijet preko stihova koje vješto ukalupljuje u cjelinu. U zbirci je tako ukalupljeno 78 pjesmica na 75 stranica koja je izašla u nakladi od 240 primjeraka.
– Sve je započelo jedne večeri u prosincu 2012. godine kada sam od riječi koja mi je prva došla na pamet pokušao pronaći drugu koja se s njom rimuje. I tako riječ po riječ, rima do rime i počele su nastajati moje pjesmice napisane na komadićima papira. Žao mi je što sam tu prvu upravu zbog toga izgubio – kaže Ivan.
U tome ga je počela podržavati baka Snežana Liber iz Sračinca, odakle mu je porijeklom mama Kristina, a ne znajući kako je ona poznata mjesna pjesnikinja. U toj podršci u Ivanove pjesme ušli su i stihovi na kajkavštini mjesta preko Drave. Dodaje kako su sve pjesme isprva bile napisane na papirićima rukom, da bi ih kasnije prenio u računalo.
Po njemu je prva ozbiljna pjesmica nastala u Pribislavcu 22. travnja 2013. godine pod naslovom Kiša. Četiri dana poslije napisao je pjesmicu u jednoj strofi ‘Sretan ti rođendan, tata’, uz rođendan tate Leona.
Listajući zbirku uvjerili smo se kako iz pjesme u pjesmu Ivan ‘raste’, a svaka od njih je datirana. Rekao je kako ih naslovljuje negdje oko sredine, a da su naslov zbirci odabrale mama i baka. On se slaže njime jer ipak je on još uvijek samo školarac. Uvjerili smo se u njegove čitalačke sposobnosti na kojima bi mu mogli mnogi zavidjeti.
Ivan je prva četiri razreda OŠ polazio u čakovečkoj Drugoj osnovnoj školi da bi nakon toga s roditeljima otišao u Njemačku. Danas žive u mjestu Lahr gdje su ga u školi prepoznali kao iznad prosječnog učenika, a tuđina ga nije odvojila od ‘stihoklepstva’ pa u travnju 2015. sudjeluje na 9. Međunarodnom festivalu ‘Dječje carstvo’ u Banja Luci gdje je ušao među 65 najboljih malih pjesnika koji su se borili za titulu apsolutnog pobjednika festivala Mali princ-Mala princeza dječjeg stvaralaštva osvojivši nagradu ‘Ključar dječjeg carstva’.
Svoje pjesme predstavio je, naravno na njemačkom jeziku, u svojoj školi i tamošnjoj katoličkoj crkvi za koju ga vežu lijepe uspomene jer je za boravka u Pribislavcu bio jedan od najomiljenijih ministranata pa su ga nerijetko vjernice častile bombonima.
Ivan nije samo pjesnik, Ivan je zaljubljenik u rukomet za koji se ljubav rodila igrajući u RK Čakovec, a danas igra i u Njemačkoj gdje sa svojom momčadi postiže zavidne rezultate.
S ponosom su roditelji pričali o Ivanovom djetinjstvu pa je tako mama Kristina rekla kako je već od pete godine čitao, ali ne bilo što. Zanimao ga je neistraženi svemir, a danas je zaljubljenik u literaturu sa zemljopisnim sadržajima iz kojih je iscrpio znanja na kojima su mu mnogi zavidni.
Mama je rekla da se je kao dijete najčešće igrao sam ne odvajajući se od nje, na kutnoj klupi od tri metra stvarao je svoje imaginarno carstvo svijeta automobila, životinja… Iz svega toga izviralo je znanje iz svih područja, a posebno je jaki u baratanju sa sportskim podacima iz rukometa, nogometa.
Nisu mu strani ni drugi sportovi. I kao takav on je sretno dijete koje je obećalo da će početi pisati svoju poeziju na francuskom, jezikom s kojim se upoznaje, a hrvatski i njemački će i dalje dominirati. – Nemojte se začuditi ako jednoga dana dođete na promociju mojih trojezičnih stihova – rekao je pola u šali, pola u zbilji.
Spomenuta Mirela Briševac je za kraj osvrta još dodala: ‘Što reći na kraju ovog skromnog osvrta na zbirku Školsko zvono, nego uroniti u Ivanove stihove, maštati zajedno s njime, radovati se svakom novom danu i pokušati pronaći ljepotu u sitnicama koje život znače, kao što ih taj mladi, talentirani dječak pronalazi i uživa u njima. Kažu da na mladima svijet ostaje. Ako je suditi po Ivanu i njegovim pjesmama onda će se ovaj svijet zaista pretvoriti u mjestu iz bajke, u cvjetnu livadu iz sna.’
A imamo li mi još to reći? Da, poručiti samo: Ivane, sretno!
