Sretna je Domovina Hrvatska i Međimurska Hrvatska što ima ljude koji u skromnim uvjetima, samozatajno i s puno ljubavi skupljaju starine, drže do tradicije, te zapisuju ono što su od nekoga čuli i vidjeli.
Ne samo danas kada je Hrvatska pa tako i Međimurska Hrvatska prisiljena na odlazak u druge države, jer u Domovini ne samo da nema posla, nego mora trpjeti bahatost vladajućih na svim razinama i od svih struktura na vlasti, nego može se kazati stoljećima, malo je onih koji su imali i imaju dara zapaziti vrijednosti svojih predaka.
Jer, poglavito danas kada je sve relativizirano, a s druge strane iskomercijalizirano to se ne isplati i u najvećem broju primjera zanesenjaci ljepote svega što je ovdje stvarano i stvoreno nekada, su predmet sprdnje i omalovažavanja onih kojima je od vlasti dato da odlučuju što je povijesno, što je dobro, što može, a što ne može zvati se autohtonu-domaće.
Nije malo primjera kada su ti i takvi falsificirali nečije zapise, priče, tvrdnje, radove i recepte iskonske međimurske kuhinje, može se reći Međimurske Hrvatske eno-gastronomiju.
– Gotovo kao mladi kuhar koji je u slobodno vrijeme kuhao po gostuvajima (svadbama) nailazio sam na ljude koji su mi pričali o navikama i običajima svojih predaka, dobivao sam zapise, slike (fotografije) i knjige koje su me prvenstveno zanimali, a potom me usmjerili na njihovo čuvanje.
Nailazio sam na predmete, naprave i alate koji su se nekada koristili na gruntu (domaćinstvu) i poljodjelstvu, a sve više me zanimala odjeća i nošnje tih vremena, prisjeća se početaka i nastanka vlastite vrijedne etno zbirke Stanko Trstenjak iz Marofa, čovjek koji je sinonim za očuvanje i spremanje međimurske izvorne kulinarike, ali jednako tako i za skupljanje i čuvanje odjevnih predmeta i što je vrlo zanimljivo sakupljač starinskih vrtlarskih i cvječarskih sadnica i sjemenja.
– Godinama sam prikupljao, spremao i čuvao te održao mogu kazati preko tisuću vrijednih ›stvari‹ iz daljnje povijesti Međimurske Hrvatske, kako ste je vi lijepo nazvali i stvarno sam na to ponosam premda u početku to nisam smatrao medijski i društveno zanimljivim.
Sve stvari, predmeti, zapisi, odjeća, sjemenke, cvijeće, povrtlarske bilke i raslinje, ali i perad se nalaze na imanju supruge i sina, u granicama naših mogućnosti su zaštićene ali i dostupne za razgledavanje. Priznajem, ponekada sam tužan kada neki ljudi, koji sebe nazivaju tirističkim i ne znam kakvim sve ne znam titulama zlorabe moju zbirku, moju korektnost i sve što moja obitelj pruža, ali to dugo ne traje i opet sam otvoren za sve i svakoga.
Jednostavo sam takav čovjek, često puta nekome neshvatljiva osoba, ali u biti vjeran tradiciji sela međimurskog i hrvatskog iz ili u kojem sam odrastao i postao to što jesam i uz dužno poštovanje tuđeg, vjeran domu, domovini i selu prvo na Muri, a potom i Dravi te njihovim okruženjima, govori Trstenjak, dok razgledavamo povijest roda našega i grude naše i oboje se pitamo hoće li netko ovdje ostati i zapisivati ono što je danas stvarnost, a što će za pola ili cijelo stoljeće biti povijest, onima koji će nas nazivati preci naši.
I želimo vjerovati kako to neće činiti tuđinci, nego sinovi i kćeri falačeca zemlje med Murom i Dravom, kako to lijepo pjeva Žiga Međimurski, koji je kao i Trstenjak, cijenjeniji drugdje nego doma.
