Mišja groznica je naziv bolesti koji se u javnosti često koristi za hemoragijsku groznicu s bubrežnim sindromom (HGBS). HGBS je virusna zoonoza, prvenstveno bolest šumskih mišolikih glodavaca poznata kao bolest prirodnih žarišta.
Svake se godine bilježe pojedinačni ili sporadični slučajevi, a ciklički epidemije odnosno povremeno se registrira povećan broj oboljelih osoba, kao što je bilo 1995., 2002., 2012. te 2014. godine.
U Hrvatskoj su poznata neka prirodna žarišta odnosno enzootska područja u kontinentalnom dijelu, npr. neke šume u Karlovačkoj, Krapinsko-zagorskoj, Koprivničko-križevačkoj, Sisačko-moslavačkoj, Varaždinskoj, Virovitičko-podravskoj županiji, Zagrebu i okolici Zagreba, Medvednici, Gorskom Kotaru i Lici, Slavoniji (Brodsko-posavska, Požeško-slavonska županija), međutim, rasprostranjenost ove zoonoze u Hrvatskoj nije u potpunosti poznata.
U zadnjih petnaest godina, broj prijava hemoragijske groznice s bubrežnim sindromom u Hrvatskoj znatno varira i u prosjeku je oko šezdeset prijava godišnje (najmanje 6 oboljelih 2013. godine; najviše 317 oboljelih 2002. godine).
U prvih šest mjeseci ove godine, međutim, u Hrvatskoj je prijavljen nešto veći broj (180) bolesnika s hemoragijskom groznicom nego u “mirnim” godinama. Bolesnici su iz cijele kontinentalne Hrvatske, iz uglavnom poznatih endemskih područja ili prirodnih žarišta.
– U Međimurskoj županiji u prvih šest mjeseci prijavljena su tri slučaja te bolesti, kažu iz Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije.
O kakvoj se bolesti radi?
Radi se o bolesti s vrućicom, oštećenjem rada bubrega, koji puta krvarenjima (hemoragija), te drugim smetnjama, koji puta veoma teškoj, uz potrebu bolničkog liječenja. Bolest je kod nas stalno prisutna različitom učestalošću od godine do godine.
Kao što joj i ime nagovještava, vezana je uz izravan ili posredan dodir s malim divljim šumskim glodavcima i njihovim izlučevinama, a češće obolijevanje ljudi nastaje obično u godinama velike brojnosti tih malih glodavaca (tzv. “mišje godine”).
Na brojnost glodavaca mogu utjecati razni ekološki čimbenici među njima prehrambeni, klimatski i drugi, dijelom i nepoznati, pa se ona često ne može objasniti a niti prognozirati. Zna se da izobilje hrane pogoduje, a zimske pak dugotrajne hladnoće bitno reduciraju broj životinja, no svi razlozi za nastanak povremenih pravih eksplozija brojnosti koje se znaju dogoditi u nepravilnim višegodišnjim razmacima često ostanu nerazjašnjeni.
Virus prirodno kruži i održava se među malim šumskim glodavcima. Kod nas su to najviše riđa voluharica i žutogrli miš, a uz njih u manjoj mjeri i šumski miš, poljski miš te livadna voluharica. Ta infekcija za njih nije pogubna, no čini ih izlučivačima virusa u okolinu, najviše mokraćom i izmetom. Ušavši u njihov svijet, svijet tzv. prirodnog žarišta, mogu se u određenim okolnostima srećom u pravilu rijetko zaraziti i razboljeti ljudi.
Zaraza
Način zaražavanja ljudi može biti udisanjem (prašina onečišćena izlučevinama zaraženih šumskih životinja), ili unosom uzročnika u usta (onečišćene ruke, hrana, piće). Zaraza se ne prenosi među ljudima. Iz opisanih okolnosti koje mogu dovesti do zaražavanja može se zaključiti da će oboljeli biti, a tako upravo i jest uglavnom među onim ljudima koji intenzivno, najčešće radi svog posla (na primjer šumski radnici, lovci, poljoprivrednici i dr.) u šumi dolaze u opetovan ili dugotrajan, izravan ili posredan dodir s malim divljim glodavcima.
Koji su savjeti za smanjenje i otklanjanje rizika od zaraze, provjerite ne stranicama Zavoda za javno zdravstvo Međimurske županije.