U svojoj bogatoj karijeri Siniša Golub (41) iz Šenkovca, diplomirani učitelj razredne nastave i hrvatskog jezika te magistar znanosti na znanstvenom polju upravljanja zaštićenim prirodnim vrijednostima, uvijek je predano spajao podučavanje s ljubavlju prema putovanjima, prirodi i fotografiji.
Danas je ravnatelj ‘Međimurske prirode – Javne ustanove za zaštitu prirode’ te voditelj Centra za posjetitelje zaštićene prirode Međimurja u Križovcu, a trenutno sa suradnicima radi na knjizi o prirodnim vrijednostima Međimurja, čija se objava očekuje u rujnu, te paralelno dovršava svoju knjigu putopisa po američkom Zapadu.
Od radijskog spikera do stručnjaka za zaštitu prirode
Kako kaže sam Siniša, javnosti je manje poznato da je još u ratnim godinama upisao Šumarski fakultet, ali se ubrzo i vratio u Međimurje te je počeo raditi kao spiker na Radio Veneri. Upravo u to vrijeme jedno poznanstvo promijenit će daljnji tijek njegovog života.
‘Upoznao sam jednog od najvećih svjetskih stručnjaka na području upravljanja zaštićenim prirodnim vrijednostima, Međimurca po rođenju, Josipa Movčana (1924-2016.) koji je značajno utjecao na mene u mojim formativnim godinama. Uputio me i na važnost studiranja, a kako je Učiteljski fakultet tada bio jedina mogućnost u rodnom kraju, nisam dugo promišljao. Studij društvenih znanosti dao mi je brojne alate koje koristim u svakodnevnom radu s ljudima iako veliki broj ljudi moj posao doživljava samo kao rad s biljkama i životinjama’, govori nam Siniša.
Kako je već od djetinjstva pokazivao veliki interes za aktivizam i zaštitu prirode te je, kako sam kaže, jednostavno rođen s dubokim poštovanjem prema prirodi i divljini,1994. godine pokrenuo je prvo međimursko eko-glasilo Nobilis, iz čega je u narednim godinama nastala i udruga Zaštitarsko-ekološka organizacija Nobilis (ZEON).
‘To je bio moj prvi aktivistički potez, nešto u čemu se spojila ljubav prema zavičajnoj prirodi i želja da se učini nešto za očuvanje te prirode za buduće generacije. Devedesete godine prošlog stoljeća bile su pravo vrijeme za formiranje takvih udruga i hrvatskog ekološkog pokreta u cjelini. Desetak udruga osnovanih u to vrijeme danas su okosnica hrvatskog eko-pokreta, a ZEO Nobilis je jedna od njih’, pojašnjava nam Siniša.
Udruga je primila i brojna priznanja i nagrade između kojih se izdvaja i Eko-oskar kao najveća državna nagrada te Nagrada Zrinski kao najveće županijsko priznanje za postignute rezultate.
Tijekom narednih godina, nakon dugog promišljanja o tome kako bi mogao rasti u svojoj struci, Siniša je upisao magisterija znanosti iz upravljanja zaštićenim područjima u austrijskom Klagenfurtu.
‘Poticaj za to stigao je iz Klagenfurta u obliku stipendije Vlade Pokrajine Koruške koja je pokrila 50% troškova studija, dok sam ostalih 50% pokrio sam, uzevši kredit za školarinu. Naime, u Hrvatskoj se nije našao izvor ulaganja u stručnjake koji nakon međunarodnog studija namjeravaju ostati živjeti i raditi u Hrvatskoj. No, unatoč tome, Međimurje ipak jest korak ispred ostatka države, pa ravnatelj u zaštiti prirode ne mora biti član ijedne političke stranke. Na to sam izuzetno ponosan’, ističe Siniša.
Osmislio Centar za posjetitelje zaštićene prirode Međimurja
Konstantno ulaganje u sebe i želja za vidljivim promjenama u društvu u konačnici ga je i dovela do mjesta ravnatelja Međimurske prirode, županijske javne ustanove za zaštitu prirode.
U sklopu te ustanove djeluje i Centar za posjetitelje zaštićene prirode Međimurja, a ideja za nastanak tog centra bila je upravo njegova. Siniša je tako spasio objekt Stare škole u Križovcu star 200 godina i osmislio projekt kroz koji je taj objekt uređen u Centar za posjetitelje zaštićene prirode Međimurja.
Uskoro će biti preuređen u najmoderniji centar za učenje o prirodi u ovom dijelu Europe, što će za Sinišu biti kruna njegovog rada u posljednjem desetljeću.
Paralelno s radom u spomenutom Centru, Siniša je predano radio i na publikacijama pa je 2013. godine sa suradnicima uredio i objavio knjigu o 50 godina zaštite prirode u Međimurju, a riječ o hvalevrijednom doprinosu struci koji će i budućim istraživačima pomoći u njihovom djelovanju.
Upravo je svakodnevni doprinos Siniše i njegovih kolega na stvaranju svijesti o važnosti očuvanja prirode među mlađim generacijama ono što, između ostaloga, njegov posao čini izuzetno važnim.
‘Veliki dio radnog vremena ulažemo u edukaciju mlađih generacija jer tu vrijedi ona narodna da je starog konja teško ujahati. Uistinu, ljudi na različite načine doživljavaju prirodu svojeg zavičaja, pa su tako i načini na koje se ljudi vraćaju prirodi različiti. Jednima je više nego dovoljno ustati u cik zore i uživati u šumi prepunoj jutarnjeg pjeva ptica, dok drugi ne mogu u prirodu ako tamo ne izgrade svoju tzv. vikendicu, zapravo ilegalni objekt kojim se automatski nagrđuje ta priroda, zajednička baština svih Međimuraca. Na meni je da ih stalno podsjećam da u Međimurju imamo puno vrijednosti, baštine koju trebamo nježno prenijeti na sljedeću generaciju’, ističe Siniša.
Kada nije u uredu u Križovcu, obavlja svoje dužnosti diljem Međimurja, a boravak u prirodi je ono što smatra najboljim dijelom svoga posla.
Fotografski uspjesi
Osim što je postao vrsni stručnjak u području zaštite prirode, Siniša niže uspjehe i u području fotografije.
Član je Fotokluba Čakovec, a još je u svojim srednjoškolskim danima osvajao značajne nagrade kao fotograf amater, a najvažnija je svakako ona iz 1994. godine kad je bio državni prvak fotografije unutar sustava natjecanja Zajednice tehničke kulture Hrvatske.
Ljubav prema fotografiji u njemu je potaknuo njegov srednjoškolski profesor i mentor Drago Labaš iz Varaždina.
‘Nagrade su mi potvrdile da ono što fotografiram nešto i vrijedi, a to je svakako utjecalo i na moje kasnije bavljenje tim hobijem. Danas u Međimurju ima mnogo talentiranih mlađih i starijih fotografa, pri čemu moram istaknuti ono što stalno raspravljamo na druženjima članova Fotokluba Čakovec: vlasnik fotokamere nije ujedno i fotograf. Treba stalno učiti, nadograđivati znanje, promišljati fotografski. Dan-danas ja učim, taj proces nikad ne prestaje’, govori nam Siniša.
Koliko je njegova fotografija uspješna, dovoljno govori i to što je jedna od njih završila na naslovnici časopisa Meridijani, a nastala je tijekom proputovanja Amerikom.
Posao ga spasio i tijekom najveće životne tragedije
Ljubav prema poslu, fotografiji i obitelji nije mu dopustila da poklekne ni u najtežim životnim trenucima. Naime, 2006. godine Siniša je prerano ostao bez svoje prve supruge Maje Novak Golub, profesorice ekonomske grupe predmeta u međimurskim srednjim školama.
‘Život te nikada ne može pripremiti na tako nešto, posebno u tako mladim danima. No, iza Maje je ostala naša kći Jana i tu nije bilo mjesta za prepuštanje očaju. Kao pravi Međimurec, utjehu sam pronašao u poslu. Pomogli su mi i malobrojni prijatelji, ali i ljudi koji do tada nisu bili u mom životu. Upravo su mi oni 2007. godine dali priliku da okrenem novu stranicu svog života i da ostanem u Međimurju. Ne bih o imenima, ali ti ljudi znaju o kome i čemu govorim. Hvala im na tome’, prisjeća se Siniša.
Međutim, zna da ništa lakše u životu nije bilo ni ljudima kojima se divi, a koji su postigli velike uspjehe na području zaštite prirode. Ne samo da su mu i oni na neki način pomogli ponovno se uhvatiti u koštac sa životom, nego su mu i danas neiscrpna motivacija.
‘Što su sve ti ljudi morali proći, kakva nerazumijevanja okoline i politike u njihovo vrijeme, a danas im svi priznaju da su bili u pravu. Tek se danas vidi koliko su sa svojim promišljanjima bili ispred svojeg vremena. Ta spoznaja da nisi sam u svojim idejama, to je najbolja motivacija u svakom radu’, kaže Siniša kojemu je svaki novi radni dan novi izazov.
U dokolici nastaju najbolje kreativne ideje
Kada pak ne radi, nastoji se što kvalitetnije opustiti. Osim što uživa u šetnjama sa psom koji je njegova obitelj nedavno udomila iz čakovečkog azila, putuje, čita, istražuje i generira nove ideje.
‘Dokolica je izuzetno važna za kreativni razvoj pojedinca, a u Međimurju je to posebni izazov, naime, uzeti vrijeme za dokolicu, jer Međimurci delaju i dok nikaj ne delaju! Najbolje ideje, bilo privatne bilo profesionalne, nisu mi nadošle u uredu ili za radnim stolom, nego u drukčijem okruženju, izvan okvira svakodnevne rutine. Američki nacionalni parkovi moja su strast, geografski prostor nade i tema koja na različite načine guta veliki dio mojeg slobodnog vremena’, ističe Siniša.
Neprestano radi na novim idejama pa tako već u planu ima nove projektne ideje za međimurska zaštićena područja pa prati raspoložive izvore sredstava za provedbu tih ideja.
Također planira objaviti i nekoliko svojih knjiga jer, kako kaže, nakon dvadesetak godina rada u sektoru zaštite prirode, vrijeme je da počne objavljivati tematske knjige.
‘Neke su već zgotovljene, neke su u početnoj fazi rukopisa. Zašto su knjige važne? Volio bih da su prethodne generacije zaštitara prirode u Hrvatskoj ostavile više knjiških zapisa o vrijednostima i izazovima u zaštiti tih vrijednosti, tada bismo mi danas živući u toj literaturi imali izvore nadahnuća. S obzirom na to da nije tako, da je domaća literatura rijetka ili nepostojeća, preostaje mi da budućim generacija ostavim nešto što će njih motivirati da se bore za ono što stvarno vrijedi, čemu se uvijek vraćamo, a to je priroda’, zaključuje Siniša Golub.
