– Jedan prirodan slijed i da sam već od ranog djetinjstva znao da će moj životni poziv biti povezan sa medicinom. Nisam točno znao gdje i u kojemu obliku rada će to biti, ali definitvno sam se vidio u medicini. Velim prirodan slijed jer svi oko mene su bili u nekom obliku povezani sa medicinom.
Najviše sam o tome poslu učio i upijao od mame koja je također medicinska sestra i tete također koja radi u kliničkom laboratoriju. Od mojih kumova, koji su također u medicini, tako da sam od malih nogu bio okružen ljudima koji su u medicini, slušao sam njihove priče i dogdovštine o poslu i s posla. Na neki način sam bio privilegiran jer sam mogao pobliže upoznati taj svijet.
Mogao sam već i prije vagnuti i procijeniti hoću li se odlučiti i prihvatiti to zanimanje, tj.mogu li taj posao obavljati ili ne. Jako puno vremena sam kao klinac tijekom praznika provodio i s mamom na odjelu gdje sam joj često dolazio u posjetu. Bio sam znatiželjan što se sve radi, kako se radi na odjelu i što je sve posao medicinske sestre obuhvaća.
Kao mali pamtim da sam stalno mami govorio da obožavam ‘miris bolnice’, a na što mi je ona uvijek govorila da je to miris pojedinih lijekova, a ne bolnice. Nekako sam se ugodno osjećao i veselio kada se pružila prilika da je posjetim na poslu. I kroz svoje daljnje školovanje samo sam si potvrdio da nisam pogriješio te da je ovaj posao, ovo zvanje bio pravi izbor za mene.
Naš posao zna biti izrazito naporan i zahtjevan jer se tu radi o ljudima i ljudskim životima, a još k tome i bolesnima. Tako je odgovorio naš današnji sugovornik na pitanje, od kada i zbog čega interes za medicinu? To je 33-godišnji Pribislavčan Saša Rakić.
– V Čakovcu sam se rodil, v Varaždin sam v školu hodil. Cijeli svoj život živim u Pribislavcu. Osnovnu školu sam pohađao u Pribislavcu te sam po završetku iste upisao Srednju medicinsku školu u Varaždinu koju završavam 2004. godine. Pripravnički staž sam u cijelosti obavio u ŽB Čakovec. Oženjen sam i otac dvoje prekrasne djece Patrika i Sare.
Od 2007. sam zaposlen u ŽBČ na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu. Usporedno uz posao, iste godine upisujem i vanredni studij sestrinstva u Zagrebu, te 2011. završavam dodiplomski studij i stječem nazivm prvostupnika sestrinstva. Ostao sam od samoga početka do danas vjeran svojemu odjelu te lagano ide već 11 godina radnoga staža na HBO – kaže o svom privatnom životu Saša. – Kad povučem crtu, uvijek konstatiram da, iako je naporno nikada ne bi radio neki drugi posao. Iskreno mislim da je to bilo to – kaže.
Da niste odabrali bili taj put, bili bi?
– Pa nikada nisam razmišljao gdje bih drugdje mogao raditi. Jer od samog početka sam naginjao prema medicini tako da se nisam vidio ni u jednoj drugoj profesiji. Jedan kraći vremenski period sam bio opčinjen geografijom tako da sam u to vrijeme htio biti profesor geografije, ali me na svu sreću ta faza prošla. A kao mali, standardno sam, kao i svi moji prijatelji, htio biti policajac. Ali od samoga početka mi je medicina mogu reći bila suđena i osjećam se najugodnije i najkorisnije radeći taj posao.
Jeste li glede toga požalili?
– Mogu iskreno reći da nisam. Da, postoje neki momenti u ovome poslu kao i u životu kada nam sve ne ide od ruke. Postoje trenuci kada je jako teško i naporno. Kada čovjek ulazi u svijet medicine i kada bira taj poziv tada mora biti spreman podnijeti i preuzeti jedan dio problem i tegoba pacijenata na sebe. Mi smo tu da pomognemo pacijentima, da im olakšamo stanje u kojemu se nalaze.
Tada je neizbježno da i jedan dio njihovih problema prelazi na vas. Nitko nije od kamena, i nitko ne može ostati ravnodušan u nekim teškim situacijama. Zato smo ponekad jako iscrpljeni i potrošeni, više onog psihički nego u fizički. Kroz rad i godine iskustva čovjek pronalazi način kako se nositi s time, kako u konačnici olakšati sebi da bi na najbolji mogući način mogli pomoći pacijentima.
Nažalost ne postoji neka univerzalna formula koja je primjenjljiva kod svih. Naravno to je dio koji većina pacijenata ne vidi ,jer naš je zadatak ostati pribran i staložen u svim situacijama. Realno i hladne glave moramo sagledati i procijenti svaku situaciju da bi mogli reagirati na najbolji mogući način jer mjesta pogreškama nema .Empatija i osjećaji su jako bitni u našem poslu i mogu reći da su prisutni u velikoj mjeri u našem radu. Iako možda ne izgleda to uvijek tako ali vjerujte da jesu.
Do danas radite na HBO-u?
– Kada se 2007. godine otvarao HBO dobio sam poziv na razgovor za posao. Na moju sreću bio sam primljen i započeo sam radom početkom 4 mjeseca te iste godine. To je bio novooformljen odjel gdje su uz nas nove radnike počeli raditi iskusni kolege koji su već duže vrijeme radili po drugim odjelima u bolnici. Tako da je moje prvo radno mjesto, ne računajući pripravnički staž, bilo i ostalo do danas.
S malim vremenskim odmakom mogu reći da sam imao privilegiju što mi je prvo radno mjesto bio HBO. Količina znanja i iskustavo koje su starije kolege prenijeli na mene i moje novopridošle kolege je, iskreno mogu reći, nemjerljiv. Praktički smo svi počinjali od nule, te smo dobili priliku izgraditi i stvoriti kolektiv i radnu sredinu koja će biti na ponos nama i bolnici.
I uspjeli smo izgraditi iznimno profesionalan i pouzdan kolektiv, izvrstan međusobni odnos koji se temelji na iskrenosti i povjerenju. Postali smo tim u pravom smislu te riječi. Najviše me veseli što smo od starijih kolega sa svih područja i grana medicine dobivali korisne informacije, bili educirani i što su znanje koje su posjedovali nesebično prenosili na nas. Zahvalan sam im što su nam iskreno i sa voljom pomagali te što smo svi zajedno kao pojedinci, ali i kolektiv rasli i napredovali! Ne postoji problem koji ne možemo riješiti i ne postoji situacija koja nas može uhvatiti nespremne.
Povucite paralelu s radom vaših kolega na drugim odjelima.
– U obavljanju poslova koje su u domeni med. sestre/tehničara ne postoje velike razlike, ako uzmemo u obzir djelokrug kompetencija rada. Naravno, svaki odjei ima svoje specifičnosti i poslove koji se češće obavljaju. Postoje situacije koje se kod nas na HBO-u dešavaju češće nego na drugim odjelima. Jedna stavka koje kod nas nema jest njega pacijenata koja se na ostalim odjelima sprovodi redovito i po sestrinskom planu i protkolu.
Nije da se mi ne susrećemo sa situacijam u HBO-u kada treba pacijenta okupati, preskinuti, promijeniti pelenu, ali ne u onoj mjeri i obimu kako se to radi na odjelu. Kod nas ne postoji pojam rutine u smislu planiranja podjele terapije, dijagnostičkih postupaka ili drugih poslova unaprijed .Svaki pacijent nam je nova nepoznanica i nikad ne znamo koja količina posla nas očekuje te koji profil i broj pacijenata možemo očekivati taj dan.
Na odjelu se može napraviti jutarnji plan i program rada za taj dan za pacijente koji su na odjelu. Mi nikad ne znamo što nas čeka. I kod nas je uvijek prisutna lagana doza adrenalina i iščekivanje što nam sljedeći sat i dan donosi. Surađujemo sa svim odjelima kao i sa anesteziolozima i jedinicom za intenzivno liječenje. Dolazi puno pacijenata čiji je život u neposrednoj opasnosti i tu moram istaknuti izuzetno odličnu suradnju i komunikacijom s timom za reanimaciju koju čine liječnici i med. sestre/tehničari.
To su najčešće situacije gdje su sekunde u pitanju kad spašavamo pacijentu život i u tim situacijama cijeli tim zajedno mora funkcionirati besprijekorno što je kod nas na naše zadovoljstvo i zadovljstvo svih pacijenata i slučaj. Istaknuo bi i suradnju sa ZZHM jer s njima imamo i najviše kontakta i u većini slučajeva od njih preuzimamo najteže pacijente, onima kojima je život najugroženiji. Tako da komunikacija i suradnja s drugim djelatnostima mora uvijek biti i jest na najvišoj mogućoj razini.
Koliko je vaš posao zahtjevan i zbog čega?
– Svaki posao koji uključuje ljude i kojemu je glavni cilj ozdravljenje čovjeka je iznimno zahtjevan i odgovoran, ne bi rekao posao nego poziv. U našoj struci je specifično to da radimo noćne smjene. To je izuzetno naporno i stresno stanje za organizam koje ostavlja kasnije posljedice i utječe na naš život. Kao zdravstveni radnici susrećemo se s raznim profilima ljudi, raznim životnim pričama, raznim sudbinam ai vi ste u danom momentu izrazito važan kotačić njihovog života.
Ulazite u njihovu intimu, praktički nekad razgole svoju dušu prema vama, ranjivi su još i više jer ih muči bolest i zbog toga nas poštuju. Čovjek u tim tenucima treba biti i više od samog zdravstvenog djelatnika. Tada to više nije samo posao. Tada čovjek mora biti ono zbog čega je u samom startu odabrao tu profesiju. Mora biti čovjek te iskreno i otvorena srca pristupiti čovjeku i pomoći mu maskimalno te staviti na raspolaganje svo svoje znanje i vještinu koju posjeduje da bi mu pomogli.
Treba znati na pravi način pomoći čovjeku,saslušati ga, smiriti ga i dati mu nadu i ohrabriti ga za budućnost. Nije naš posao samo, davanje injekcija, vađenje krvi i davanje infuzija. Naš posao se sastoji od puno komplesknih komponenata koje čovjek mora znati uskladiti da bi na najbolji mogući način pomogao pacijentu u onoj mjeri u kojoj mu je potrebna.
To je velika odgovornost i onoliko koliko možemo pomoći čovjeku, isto tako u tolikoj mjeri možemo i naštetiti ako se ne pridržavamo načela da smo mi tu da pomognemo pacijentu. Puno puta se nađemo u izrazito teškim životnim pričama, puno puta u manjoj mjeri stradamo i mi sami na račun toga da smo dali cijeloga sebe i pomogli pacijentu. U nekim slučajevima je empatija toliko jaka da se poistovjećujemo s pacijentom, njegove tegobe postaju i naše. U puno slučajeva pacijenti to ni ne znaju. Ne znaju koliko smo puno dali od sebe da im pomognemo u datom momentu i olakšamo njihovu trenutnu situaciju.
Profil pacijenata koje “obrađujete”?
– Ono što bi istaknuo kao našu posebnost kao Odjela jest naš široki djelokrug rada i profil tegoba pacijenata te akutnih stanja koje zbrinjavamo. To znači da mi zbrinjavamo pacijente koji trebaju hitni pregled internste ,kirurga, neurologa, infektologa, otorinolaringologa, infektologa, urologa i oftalmološke povrede. Da približim čitateljima, to znači da mi zbrinjavamo pacijente s infarktom srca, s moždanim udarom, s meningitisom, bolovima u trbuhu, s frakturama ruku i nogu, prostrijelne rane, prometne nesreće, šivamo razne razderotine i rane koje je potrebno zašiti, s upalom uha, sa slomljenim nosom, opekline, pacijente koji boluju od epilepsije, pacijente s bubrežnim kamencima te razna druga stanja.
U principu ako imate bilo kakve akutne tegobe teško da ćete zaobići HBO! Imamo i salu za male kiruške zahvate gdje odmah zbrinjavamo rane koje se odmah po dolasku i nakon pregleda liječnika zbrinjavaju tj. šivaju. Ginekološki, pedijatrijski i psihijatrijski pacijenti se zbrinjavaju na njihovim odjelima zbog specifičnosti pacijenata koje zbrinjavaju, u sklopu kojih postoje hitne ambulante.
Kod nas se kao što sam i naveo zbrinjavaju i liječe akutni lomovi kostiju što uključuje i eventualnu imobilizaciju tj. gipsanje. Za to je isto potrebno izvjesno vrijeme i treba puno truda uložiti u edukaciju da bi mogao samostalno izvoditi postupak imobilizacije i postavljanje sadrene longete. Zato je konkretno u našem slučaju potrebna stalna edukacija, obnova stečenog znanja, ponavljanje i uvježbanje raznih postupaka, da bi u svakom trenutku bili na visini zadatka i na najbolji mogući način mogli pružiti pomoć pacijentima.
Možete li pacijentima objasniti glede čega duga čekanja na HBO?
– S obzirom na količinu dijagnostičkih pretraga i usluga koje pacijent dobije kod nas na HBO-u ne bih se u potpunosti složio sa tvrdnjom da se dugo čeka. Postoji točno određena procedura koju svaki pacijent prolazi ovisno o specijalisti kojemu je upućen. Nije u našem interesu, a niti u interesu pacijenta da bude površno obrađeni samo zbog toga jer se njemu žuri negdje.
U medicini čovjek treba biti temeljit i ništa ne smije previdjeti tako da ako čovjek radi savjesno i temeljito svoj posao to traje jedno vrijeme. Odmah po dolasku pacijent ide u obradu. Pacijentu se nakon izmjerenih vitalnih parametara i uzimanje anamneze od strane med. sestre/tehničara dodjeljuje trijažna kategorija. To je kategorija koja određuje stupanj hitnosti i definira vrijeme za koje pacijent mora biti pregledan od strane liječnika.Tako da su po dolasku svi pacijenti odmah zbrinuti.
Ne mogu svi biti obrađeni u isto vrijeme, mi smo hitni bolnički prijem i kod nas prioritet imaju hitni pacijenti. Ponekad s obzirom o kakvim se slučajevima radi kirurg može obraditi 10 pacijenata, a da paralelno tome budu obrađena 2 internstička pacijenta ili 1 infektološki. Sve ovisi o tome o kakvoj se tegobi radi, kakve komplikacije pacijent ima,pregled kojega specijaliste je potreban, te koje laboratorijske i radiološke obrade su potrebene i u kojem obimu.
U obzir treba uzeti laboratorijske nalaze gdje fizički aparatu u laboratoriju treba ponekad 1-2 sata da pojedina pretraga bude gotova. Tako da ne ovisi sve o nama i na duljinu čekanja ne utječemo samo mi, tj. nije u pitanju samo ljudski faktor. Svaki pacijent koji bude upućen na HBO dobije obradu prema tome o kakvoj se tegobi radi i na koju dijagnozu sumnjamo. Moram naglasiti da u 2-3 sata pacijent bude pregledan i obrađen u toj mjeri da kad bi redovnim putem išao te pretrage i preglede obavljati trajalo bi puno puno duže.
Konkretno u mjesecu travnju 2017. godine je na HBO-u ŽBČ obavljeno 1650 pregleda zajedno u svim djelatnostima. Prosječno vrijeme koje je pacijent proveo na našem odjelu u obradi i liječenju je 123 minute tj. 2:03h. A unutar 60 minuta riješeno je i obrađeno 489 pacijenata. U puno slučajeva nam i usred redovnog posla znaju doći i prometne nesreće,nepokretni ljudi, pacijenti s infarktom, inzultom, razna obilna krvarenja, otovreni lomovi kostiju koje dovozi tim iz ZZHM koji ulaze na posebna vrata.
Tako da i taj dio ljudi koji su u čekaoni ne vide, a prema stupnju hitnosti ti pacijenti imaju prioritet tako da se onda prvo zbrinjavaju ti pacijenti neovisno o vremenu dolaska. Nekim pacijentima se i vade kontrolni nalazi koji morau biti vađeni i kontrolirani nakon 6 sati od početka tegoba, tako i da vrsta tegobe utječe na vrijeme čekanja. Terapija koju pacijent dobiva isto zahtijeva jedan dio vremena, u prosjeku jedan do jedan i pol sat, ovisno o vrsti terapije.
Tako da kad sve skupa uzmete u obzir i pobrojite što se sve napravi u tom vremenu i ne izgleda tako dugo. Uvelike činjenici da znaju često biti gužve doprinosi i velika gustoća naseljenosti naše županije i stavka da jako velik broj ljudi gravitira u ŽBČ. Vjerujem da je ljudima ponekad teško čekati, sama neizvjesnost i strah oko konačne dijagnoze puno utječu na to, ali čitatelji mogu biti sigurni da niti jedan pacijent ne čeka niti minute duže nego što mora. Cijeli tim sestara, tehničara i liječnika koji je u smjeni taj dan maksimalno se trudi i daje sve od sebe da pacijenti budu što prije i na adekvatan način zbrinuti iliječeni.
Vaša suradnja s liječnicima?
– Naša suradnja sa liječnicima, kad bi ocjenjivali kao u školi je +5. Najviše tome pridonosi otvorena i iskrena komunikacija koja na taj način funkcionira u oba smjera. Obostrano uvažanje i činjenica da se u svakom trenutku možemo osloniti jedni na druge doprinosi odličnoj radnoj atmosferi i sigurnosti koja je rezultat zdravih međuljudskih odnosa.
Moram naglasiti da kroz HBO prođu svi liječnici svih specijalnosti i vrlo je bitna ta jedna sigurnost i iskrenost koja nam omogućava da se u potpunosti koncetriramo na posao. Da smo sigurni jedni u druge, da se možemo pouzdati u onoga do sebe. Mi smo svi zajedno jedan tim, tako i funkcioniramo. To je proces koji se dugi niz godina gradi i u koji mi svi ulažemo dio sebe, svatko daje ono najbolje od sebe. Tako da mogu reći da smo taj dio svi zajedno položili i da funkcioniramo besprijekorno!
Koliko vašu struku uvažavaju?
– Zadnjih 10-15 godina sestrinstvo je izuzetno napredovalo. Puno se radi na stručnom usavršavanju i mislim da sestrinstvo polako dobiva svoje mjesto koje mu i pripada. Školovanje sestara i tehničara je na puno višem nivo, puno stručnije i temeljitije se pristupa samoj edukaciji, ali i odgoju medicinskih sestara i tehničara. Mogu reći da su naše med. sestre i tehničari izuzetno dobro potkovani znanjem. Imamo ustanove koje mogu pružiti i pružaju vrhunske uvjete za praksu i edukaciju učenika i studenata.
Pisutan je sve veći udio medicinske dokumentacije gdje se bilježi što sve sestre i tehničare rade tako da se sad sav taj naš rade može i valorizirati. Sama srž sestrinstva je cjeloživotna edukacija i konstantno ulaganje u sebe, prihvaćanje i usvajanje novih znanja da bi u konačnici mogli pružiti što bolju skrb pacijentima. U odnosu na prije, ima jako puno med. dokumentacije koju smo dužni ispunjavati, to moram priznati oduzima dosta vremena, ali s druge strane taj dio nam je olakšala informatizacija zdravstvenog sustava koja olakšava bilježenje i arhiviranje, a samim time i rad sestara/tehničara.
Tako su nam svi podaci o pacijentu brzo dostupni te se nalaze na jednome mjestu. Postali smo ravnopravni članovi u timu te nas se kao takve sve više i više uvažava i prihvaća naše sugestije!
Događa se da morate smirivat nestrpljive pacijente pratnju. Koliko i kako ste u tome uspješni?
– Komunikacija je jedna od stavki u našemu poslu kojemu se možda u globalu ne posvećuje toliko pažnje ali je to jedna jako važna stavka. Iskreno, često zbog previše posla nemamo vremena pošteno porazgovarati s pacijentom van onoga što je samo službeno. Zbog nedostatka vremena pokušavamo ciljano postavljati pitanja što često djeluje hladno i možda strogo.
Ispravnom i pravilnom komunikacijom se može jako puno konflikata i problema spriječiti. Nekad se jednostavno pacijenti ili pratnja boje pitati neke stvari pa im nije točno jasan postupak ili što moraju učiniti pa zna doći do nesporazuma. Važno je ostaviti otvorena vrata s naše strane u komunikaciji i odaslati poruku da u svakome momentu mogu pitati što ih zanima i da smo im uvijek na raspolaganju. Ima nezadovoljnih i nestrpljivih ljudi, ali razgovorom objašnjenjem se ti problemi rješavaju vrlo uspješno.
Druga stvar su agresivni i zločesti pacijenti kojih na sreću ima malo, ali ih ima. Takve stvari se najčešće dešavaju u noćnim satima kada su oni koji traže pomoć alkoholizirani ili pod utjecajem opijata. Kod takvih pacijenata nažalost razgovor ne pomaže, pa je najbolje u takvim slučajevima pružiti im pomoć i prihvatiti stanje u kojemu se nalaze. Znaju to biti podosta mučne i neugodne situcije, ali znamo se nositi s takvim situacijama. Odlična je komunikacija po tim pitanja s policijskom službom tako da u tim slučajevima uvijek možemo računati na njihovu pomoć.
Slobodno vrijeme?
– Svoje slobodno vrijeme nastojim provesti što više s djecom i ženom. Zbog moga načina rada i nemam baš puno slobodnog vremena, ali rado odigram dvoranski nogomet rekretivno u nedjelju. Sin Patrik mi trenira rukomet te ga dva puta tjedno vozim na trening. Kćerka Sara pohađa dramsku grupu te nju isto pratim na probe. Vikendom kad sam slobodan volim ‘biciklirati’ po Međimurju, to me opušta jer uživam u ljepotama prirode, a i malo se čovjek makne od svega te uživa u miru i tišini.
Isto tako obožavam trčati te kad uhvatim slobodno vrijeme odradim uobičajenu rutu do Čakovca i natrag te isto tako znam navratiti na čakovečke bazene te malo otplivati. Evo, sport je to što me opušta i na što nastojim svoje slobodno vrijeme utrošiti, naravno pokušavajući u to uključiti svoju obitelj.
Krenuli ste u ozbiljne političke vode.Što kažete na neuspjeh na lokalnim izborima?
– Svaki posao koji čovjek u životu radi svoljom i entuzijazmom je ozbiljan. Naprotiv, rezultat koji smo postigli na lokalnim izbori ne smatramo neuspjehom. To je za nas uspjeh i svaki glas koji smo dobili je za nas glas povjerenja i nagrada za ono što radimo. Svaki put počinje malim korakom tako mislim da je ispravno da i taj moj politički mora imati nekakav svoj red. Rad je ono jedino što je bitno i što želim da na sljedećim izborima bude mjerilo moga i svačijega uspjeha. I nije bitno uvijek biti prvi.
Bitno je boriti se i imati cilj za koji se borite. Rezultati koje smo postigli nam daju vjetar u leđa i pune nas optimizmom da stvari koje želimo mijenjati, način na koji želimo poboljšati život svih u lokalnoj zajednici jest prepoznat od strane stanovnika Pribislavca. Kod mene se javila želja da kroz politički rad poboljšam kvalitetu života sredine u kojoj živim i to je ono što nam svima mora biti zajedničko, da pokušam realizirati neke ideje i zamisli koje će ići u smjeru napretka i razvoja Pribislavca.
Trudit ću se zajedno sa kolegama da sve stvari i projekte koje smo si zacrtali pokušamo i realizirati u suradnji sa svima onima koji žele napredak i razvoj naše Općine. U svemu je najbitnije ostati na zemlji, biti čovjek i raditi sve pošteno i iskreno. Htjeti stvarno nešto napraviti i u to dati cijeloga sebe. U politici su uvijek prisutni osobni interesi i to je nešto što je jako loše i ono zbog čega ljudi više nema vjeru u one koji se bave nekom vrstom politike. Sam to ne mogu promijeniti, ali mogu svojim primjerom i načinom radom pokazati da se može i mora drugačije. U konačnici mislim da je vrijeme da mladi ljudi svojim radom i zalaganjem, počevši od lokalne razine, stvore budućnost koja će biti obečavajuća.
Poslovni planovi i želje?
– Želja mi je u skoroj budućnosti žavršiti magisterij sestrinstva te na taj način steči još više znanja te napredovati u svojoj struci. Zadovoljan sam trenutnim radnim mjesto i imao sam sreću što sam iz prve počeo raditi na odjelu koji je onako, po mojoj mjeri. Ostali planovi i želje su fokusirani i usmjereni na moju obitelj.
Želja mi je da kroz ulogu oca pružim svojoj djeci sretno i kvalitetno djetinjstvo, te da se zajedno sa svojom ženom pobrinem da odrastu u poštene i čestite ljude. Da ih podučim glavnim životnim vrijednostima tako da se kasnije mogu ponositi njima. Jer posao oca i muža je onaj koji je najteži, ali i najljepši!
