Služba kirurških djelatnosti jejedna od temeljnih službi u bolnici i obuhvaća odjele abdominalne i dječje kirurgije, opće i vaskularne kirurgije s urologijom, traumatološko-ortopedski odjel, operaciju i sterilizaciju, odjel oftalmologije s optometrijom, ORL odjel te polikliničke ambulante i ambulantnu dijagnostiku navedenih odjela.
Pročelnica te službe je naša današnja sugovornica mr.sc. Renata Čulinović-Čaić. – Kao pročelnica kirurške Službe, osim što radim svoj posao kirurga, organiziram, usklađujem i nadgledam rad na navedenim odjelima i organizacijskim jedinicama s ukupno 144 zaposlenih. Svaka jedinica ima svog voditelja-liječnika i glavnu sestru s kojima sam u svakodnevnom kontaktu u cilju optimalne organizacije rada i s kojima izvrsno surađujem.
Predlažem plan rada odjela, nabavku novih instrumenata i opreme, lijekova, vodim računa o edukaciji mladih liječnika, pripremam raspored dežurstava liječnika, raspored operacija za svaki dan, organiziram rad liječnika u salama, odgovorna sam za pravodobnu opskrbu odjela lijekovima, sanitetskim i ostalim materijalom i opremom potrebnom za rad, provođenje racionalne terapije, racionalno i ekonomično poslovanje odjela, poštivanje pravila struke, vođenje pravilne i propisane medicinske dokumentacije koje svakim danom ima sve više i oduzima mi sve više vremena…
Ta se funkcija zapravo ne može opisati ukratko… Ovo je samo jedan dio mojih obveza – rekla nam je na početku razgovora žena koja vodi međimurske kirurge.
Tko je ona?
Rođena u Varaždinu u proljeće 1964. godine. Završila je 1. osnovnu školu u Čakovcu. Nakon OŠ upisala se u tadašnji Šuvarov “usmjereni ” Srednjoškolski centar u Čakovcu, koji je završila kao suradnik u nastavi, prirodoslovno-matematički smjer. To je zapravo bio program nekadašnje gimnazije “pojačan” s filozofijom, logikom, latinskim i pedagoškim predmetima, koje su joj predavali profesori staroga kova i dali odličnu podlogu za fakultet.
Odabrala je Medicinski fakultet u Zagrebu, diplomirala 1988. i počela raditi kao stažistica u Medicinskom centru Čakovec. Negdje na polovici pripravničkog staža, koji je tada trajao godinu dana, počela je raditi kao liječnica u Hitnoj medicinskoj pomoći. U veljači 1994. počinje raditi u Djelatnosti kirurgije i započinje specijalizaciju iz opće kirurgije.
U međuvremenu je završila poslijediplomski studij iz hitne medicine i 1998. godine obranila magistarski rad s temom iz hitne kirurgije. Specijalistički ispit iz opće kirurgije položila je 1999. godine, a dvije godine kasnije joj je priznata specijalizacija iz hitne medicine, a 2013.godine je položila subspecijalistički ispit iz abdominalne kirurgije.
Aktivna je sudionica i autor radova na brojnim kirurškim kongresima, a na nekoliko njih je bila i pozvani predavač; na Kongresu digestivne kirurgije u Opatiji 1999. g. dobila je nagradu za najbolji specijalizantski rad, 2007. je bila na poslijediplomskom stručnom usavršavanju iz abdominalne kirurgije u St. Mark`s Hospital u Londonu. Prva je žena članica Izvršnog odbora Hrvatskog kirurškog društva.
– Od mog dolaska na Kirurgiju radim na Odjelu abdominalne i dječje kirurgije. Od ožujka 2007. do veljače 2017. sam uz svoj posao kirurga obavljala i dužnost voditeljice Objedinjenog hitnog bolničkog prijama. 1. veljače 2017. imenovana sam pročelnicom Službe kirurških djelatnosti, kaže o sebi i ponosno dodaje: – Završila sam osnovnu muzičku školu, tečaj za sudske vještake, niz godina sam bila ovlašteni sudski vještak i honorarno obavljala vještačenja za jednu osiguravajuću kuću, sudionica sam Domovinskog rata.
U mlađim danima sam se aktivno bavila sportom, stolni tenis i gimnastika u osnovnoj školi, rukomet u srednjoj školi, a kad sam se zaposlila, nekoliko godina sam bila klupska liječnica u ŽRK Čakovec. 20 godina sam vodila Hrvatski liječnički sindikat – Podružnicu Čakovec, a i danas sam članica Glavnog odbora HLS-a na državnoj razini. Bila sam prilično aktivna s mnogo obaveza, a sve ih nisam ni nabrojila. Zadnjih 2 godine sam shvatila da bi ipak malo trebalo usporiti pa sam polako počela smanjivati obaveze.
Kako i kada se rodila ljubav prema medicini?
– Medicina je zapravo bila dio mog života od najranijeg djetinjstva. Nije to bila klasična, humana medicina kojom se sada bavim, nego veterina, ali sustav funkcioniranja je zapravo vrlo sličan ili isti. Naime, svoje rano djetinjstvo provela sam u Gornjem Mihaljevcu, gdje je moj tata Mladen bio veterinar, a mama Marija nastavnica hrvatskog i njemačkog u tamošnjoj Osnovnoj školi.
U G. Mihaljevcu smo živjeli u kući u kojoj je pola kuće bio naš stan, a druga polovica je bila veterinarska ambulanta. U to vrijeme u Gornjem Mihaljevcu nije bilo vrtića pa sam prijepodneva, dok je mama bila u školi, provodila s tatom u veterinarskoj ambulanti. Rasla sam sa životinjama i voljela ih, bila sam tužna kad sam ih gledala bolesne i vesela kad ih je moj tata izliječio.
Oduševljavale su me šprice, igle, lijekovi, različiti kirurški instrumenti… Tata je obavljao puno ambulantnih operacija na životinjama, a ja sam mu uporno htjela asistirati, što mi on, naravno nije dozvoljavao jer sam bila curica od 3-4 godine. S veseljem sam s njim odlazila na teren, a posebno kad su ga zvali u pomoć jer se krava nije mogla oteliti ili kobila oždrijebiti…
Mene su preplavile emocije baš svaki put kad sam ugledala malo tele ili ždrijebe. Nisam smjela ići svaki put s njim jer me mama nije puštala na takve intervencije, govorila je da to nije za djecu. A tata je znao koliko mi je to zanimljivo pa me je često puta, skrivajući od mame, vodio sa sobom. Mislim da je moja ljubav prema medicini počela u toj veterinarskoj ambulanti i da sam ‘zaražena’ medicinom još u ranom djetinjstvu, a da toga nisam bila ni svjesna.
Vaš medicinski uspon?
– Sve je počelo mojim radom u Hitnoj medicinskoj pomoći, gdje sam stjecala prva iskustva. Svi smo bili mladi, odlično smo se slagali, pomagali jedni drugima, zajedno rješavali dvojbene i teže slučajeve, rješavali više od 80% pacijenata koji su dolazili na “hitnu”. Na preglede dežurnim bolničkim specijalistima slali smo samo iznimno, a pacijente koje smo poslali u bolnicu su gotovo bez iznimke u njoj i ostajali.
Danas je to sve puno drugačije, da ne ulazim u detalje. Vremena provedenog u “hitnoj” se uvijek rado sjećam, jer smo bili super ekipa koja se družila i nakon radnog vremena. Svi smo bili čvrsto povezani i dan-danas smo dobri prijatelji.
Počeo je rat i u takvim okolnostima je, prilično rano, započeo i moj medicinski uspon. Te ratne 1991.g., nakon samo 2,5 godine radnog staža, imenovana sam v.d. rukovoditeljicom Hitne medicinske pomoći. Bila sam najmlađi “šef” u Medicinskom centru Čakovec i za mene je to bila velika čast. Tu sam dužnost obavljala sve do odlaska na Kirurgiju u veljači 1994.
Dolaskom na Kirurgiju sam ubrzo uvidjela da se u našoj bolnici obavljaju kvalitetni i zahtjevni zahvati čiji se rezultati do tada nisu nigdje prezentirali. Počela sam analizirati operacije, pisati radove i naše rezultate iznosila na mnogobrojnim kirurškim kongresima. Na kirurške kongrese su u to doba, prije 20-tak godina, dolazili uglavnom muškarci i bilo je neuobičajeno da se tu pojavi neka žena, a kamo li da još drži predavanje.
Trud se isplatio, jer sam na Kongresu digestivne kirurgije u Opatiji 1999. g. nagrađena za najbolji specijalizantski rad na Kongresu. Znala sam da se u Čakovcu radi odlična kirurgija i htjela sam da to zna cijela kirurška struka u Hrvatskoj. Za Hrvatski kirurški kongres u Zadru 2006. sam analizirala sve operirane s karcinomom debelog crijeva u prethodnih 20 godina.
To je bio ogroman i dugotrajan posao, tada nije bilo računala, morali smo detaljno “pročešljati” sve povijesti bolesti u arhivi bolnice. Digla sam na noge sve kirurge, čak i najstarije i svi smo mi, kad smo uhvatili malo slobodnog vremena između operacija, kopali po arhivi. Danas se toga sjećam sa smiješkom, jer mogu zamisliti što su o meni mislili ti, za mene tada, “stari” kirurzi dok sam ih stalno tjerala u arhivu.
Neki su me voljeli, neki baš i nisu, ali štogod oni mislili o toj svojoj “mladoj doktorici”, kako su me tada zvali, bespogovorno su svi odradili posao i na kongresu smo prikazali rezultate našeg 20-godišnjeg rada na kojima su nam svi bili zavidni. 2007. sam imenovana prvom voditeljicom Objedinjenog hitnog bolničkog prijama (OHBP) – novooformljenog odjela u ŽB Čakovec i ostala na toj poziciji sve do 1. veljače 2017., kada sam imenovana Pročelnicom Službe kirurških djelatnosti.
Cijelo vrijeme “šefovanja” u OHBP-u sam redovito radila i obavljala svoj posao kirurga na abdominalnoj kirurgiji, što je ponekad bilo prilično naporno i zahtjevno pa sam administrativne poslove vezane uz OHBP često radila noću, preko vikenda, u svoje slobodno vrijeme. Imenovanje Pročelnicom Službe kirurških djelatnosti u veljači 2017. doživjela sam kao priznanje za svoj rad i trud i na njega sam neizmjerno ponosna.
Da li su kirurška zvanja predodređena za muškarce ?
– Nisu! To je predrasuda koja danas još uvijek postoji, ali je ima daleko manje nego prije 10 -15 godina. U vrijeme dok sam ja došla na kirurgiju, bila sam sedma žena kirurg u Hrvatskoj. Kada sam počela držati predavanja na kongresima, prvih nekoliko godina su me uporno najavljivali kao: “Predavanje će držati kolega…”. Ja sam ih odmah prekidala i ispravljala riječima: “Slušat ćete kolegicu, a ne kolegu. Zar vam ja izgledam kao kolega?”.
Kad mi postavite ovakvo pitanje, uvijek se sjetim svog pokojnog učitelja i mentora, profesora Tomislava Šoše, kojem sam prvom uspjela glasno izgovoriti da bi ja htjela biti kirurg. Profesor Šoša je bio jedan od rijetkih koji nije imao predrasuda prema ženama kirurzima, koji je studente vodio u operacijske sale, davao priliku studentima asistirati na operacijama. Ja sam u tome uživala i koristila svaku priliku da uđem u salu i asistiram.
Pred kraj turnusa iz kirurgije na petoj godini, profesor Šoša me pitao što bih ja htjela raditi kad diplomiram. Ja sam mu rekla da se bojim svoju želju glasno izgovoriti, jer bi htjela biti kirurg, ali znam da to kao žena neću moći. Na to mi je on odgovorio: “Što se bojite? Zašto mi to ne bi smjeli reći? Pa žene su često bolji kirurzi od muškaraca!”
U tom trenutku sam shvatila da od te želje neću odustati. Nažalost, nakon što sam počela raditi, shvatila sam da mi postati kirurg neće biti nimalo lako. Jednim dijelom zato što se u to vrijeme na specijalizaciju čekalo nekoliko godina, a drugim dijelom zbog predrasuda o kojima me pitate. Nakon 5 godina rada u Hitnoj medicinskoj pomoći ja sam ipak primljena na specijalizaciju iz kirurgije, jer su priliku odlučivanja dobili ljudi neopterećeni predrasudama prema ženama kirurzima.
Moja je sreća bila što sam naišla na razumijevanje i punu podršku tadašnjeg šefa kirurgije, dr. Petra Ozretića i tadašnjeg šefa abdominalne kirurgije, dr. Željka Markovića. Njima dugujem zahvalnost kao svojim učiteljima i kolegama koji su vjerovali u mene. I bili su među prvima kojima sam se pohvalila kada sam postala pročelnica kirurgije.
Zbog čega?
– Kirurgija zahtijeva čovjeka u dobroj psihofizičkoj kondiciji, fizički snažnog i psihički stabilnog, a to su sposobnosti koje se (po meni, neopravdano) pripisuju isključivo muškarcima. Napori koje iziskuje naš posao su ogromni i s njima se treba znati nositi. Postići fizičku snagu nije problem. Ja sam ubrzo nakon početka rada na kirurgiji počela intenzivno trenirati u teretani da bih mogla izdržati operacije na kojima je trebalo nekoliko sati rastezati kuke u neprirodnom položaju tijela. Psihička stabilnost nije specifična za spol. Ili si stabilan i čvrst ili nisi.
A kirurgija je krvav posao u svakom smislu te riječi. Ona traži cijelog čovjeka i zahtijeva odricanja i od kirurga i od njegove obitelji. Bez podrške i razumijevanja obitelji, ovaj posao se ne može raditi kvalitetno. S te strane je možda lakše muškarcima, jer oni s posla dođu doma iscrpljeni i legnu spavati, a nakon toga se bave svojim hobijem, dok žene čekaju kućanski poslovi, djeca i obaveze vezane uz obitelj. Ništa se ne može generalizirati pa tako ni ova tvrdnja ne vrijedi ni za sve muškarce niti žene kirurge, jer se vremena mijenjaju i muškarci i žene kod kuće dijele obaveze. Moja je sreća štoimam muža koji me nakon posla doma čeka s ručkom, nakon kojeg mogu mirno leći i odmoriti se.
Sastav Vašeg tima?
– Tim kojem sam na čelu je većim dijelom muški, ali ipak nije samo muški. Među čakovečkim kirurzima smo danas tri žene specijalistice kirurgije i još jedna mlada kolegica na specijalizaciji. Dugo godina sam bila jedina žena među kirurzima i nije mi bilo nimalo lako. Morala sam razbijati predrasude i boriti se za svoju poziciju među muškarcima. Danas radim u timu koji je ravnopravan, a otrovne strelice na račun ženskog spola se pojave vrlo rijetko i to samo od malog broja muških kolega. Ja takve strelice više ne toleriram i odmah ih vraćam autoru barem istom mjerom. Velika većina kolega s kojima radim više ni ne primjećuje razliku muško-žensko.
Kakav je taj tim?
– Odličan! U današnjem svijetu punom frustracija, tenzija i jurnjave, manjka liječnika, pokrivanja nekoliko radilišta istovremeno, mi još uvijek funkcioniramo kao dobar, uigran tim. Kirurgija je timski rad u kojem se mora poštivati hijerarhija. To je jedini način da takav timski rad bude efikasan i kvalitetan. Normalno je da jedni drugima “uletimo” ako zatreba pomoć u sali, u dežurstvu, u ambulanti.
Različitosti postoje svugdje pa tako i kod nas i uvijek i svugdje ima onih koji će brže pomoći i onih kojima treba malo duže. Normalno je i da se mišljenja nekad razlikuju, ali zajednički stav se može doseći i mirnim razgovorom bez tenzija, na čemu ja u takvim situacijama inzistiram. Probleme nam stvara ogromna količina posla koji obavljamo s premalo ljudi pa nekad “puknemo” jedni na druge jer smo preumorni. Ono što je važno je činjenica, da za vrijeme operacije jedan drugome pomažemo bez ikakve zadrške, ne razmišljajući o ničem drugom osim o operaciji koju upravo obavljamo.
Koliko Vi danas s njima ‘dijelite’ operacija?
– Nema velike razlike u odnosu na ranije. U našoj bolnici su svi kirurzi maksimalno angažirani. Kao pročelnica kirurgije sada imam mnogobrojne dodatne obveze koje drugi kirurzi nemaju, a neke od njih moram riješiti odmah. Nastojim naći vremena za sve, ali sve ne mogu stići. Kad sam u škripcu s vremenom i obvezama, na poneku operaciju umjesto mene uskaču kolegice i kolege.
Kompliciranije i veće operacije za koje je potrebno više iskustva, radimo mi “stari” i kad imam takvu operaciju, sve ostale obveze su u drugom planu. Za vrijeme operacije je operater šef i vođa tima i njega se sluša, a asistenti moraju učiniti sve da bi operateru maksimalno olakšali posao. Kada sam ja operater sluša se mene, a kada sam asistent, ja slušam operatera. Tako to u kirurgiji mora biti.
Sjećate li se prve?
– Mislim da se svaki kirurg sjeća svoje prve operacije. Obično se to dogodi nakon nekoliko mjeseci rada na Kirurgiji, radi se o manjoj operaciji na kojoj asistira jedan od (naj)starijih kolega. Tako je bilo i sa mnom. To je bila operacija higroma na ručnom zglobu, točno se sjećam tko mi je asistirao i koja mi je sestra instrumentirala.
I danas čuvamo stari običaj koji su mene naučili stariji kolege i koji ću ja nastojati održati i prenijeti mladima: drška skalpela koji instrumentarka na početka operacije pruži operateru je ukrašena malom mašnicom od gaze, a mladom doktoru se, dok operira svoju prvu operaciju, na leđa zalijepi mašnica od gaze, na kojoj piše ime pacijenta, vrsta i datum operacije. Nakon operacije operater instrumentarki poklanja čokoladu. Ja svoju prvu mašnicu čuvam i danas. Lijepe stare običaje treba čuvati i održavati.
Kakav je osjećaj kada ona okonča uspješno?
– Zadovoljstvo zbog uspješno završene operacije je uvijek prisutno, ali iskusniji kirurzi nikada to zadovoljstvo ne iskazuju u prevelikoj mjeri. Mi znamo da se stvari uvijek mogu iskomplicirati makar sve napravimo korektno i tehnički perfektno. Osobito smo oprezni kod starijih pacijenata koji boluju od više različitih bolesti, koje svaka za sebe mogu napraviti neku komplikaciju. Osobno sam najsretnija kad nakon teške operacije pacijentaizliječenog otpuštamo iz bolnice.
I tada, ona suprotno?
– Najgora varijanta su operacije koje završavaju smrću pacijenta na operacijskom stolu, ali one su, na sreću, danas izuzetno rijetke. Ja sam to u svoje 23 kirurške godine doživjela dva puta. Oba puta se radilo o bolestima za koje smo unaprijed znali da je jako mala vjerojatnost da će se nešto uspjeti napraviti, ali ako čovjek ima 1% šanse da mu se operacijom pomogne, uvijek treba pokušati iskoristiti i tu šansu od 1%. Nitko se nakon takvog događaja ne može dobro osjećati. Ono što kirurge najviše psihički opterećuje su komplikacije nakon korektno napravljene operacije.
Pacijent se počne komplicirati iako je sve napravljeno prema pravilima struke. Komplikacija se može razviti nakon svake operacije i kod pacijenta koji je inače zdrav. U svim udžbenicima kirurgije su opisane moguće komplikacije svake operacije. Svakog kirurga takve situacije jako opterećuju i uznemiruju. U takvim situacijama ne možeš zaspati, stalno iznova analiziraš operaciju, razmišljaš što se može napraviti. Takve situacije znaju trajati danima, čak i tjednima i cijelo to vrijeme se osjećaš stvarno loše. Htjeli vi to ili ne, o tome stalno razmišljate, to se odražava na vaš svakodnevni život izvan posla i jako, jako iscrpljuje.
Uspješnost neke operacije ovisi o mnogo faktora. Koji su najbitniji?
– Najbitnije je pristupiti svakoj operaciji i svakom pacijentu maksimalno odgovorno bez obzira koliko puta ste neku operaciju napravili. Rutinerstvo je u kirurgiji najopasnije! Ako se operaciji pristupa sa stavom: ”Lako ćemo”, i najjednostavnija operacija se može iskomplicirati. Za svaku operaciju se treba ozbiljnio pripremiti, dobro proučiti nalaze preoperacijske obrade, nalaze učinjenih pretraga.
Važno je biti upoznat sa svim bolestima pacijenta kojeg se operira, jer svaka od njih može u nekom trenutku postati važna. Svaki je pacijent jedinstveno biće i kirurg nikada ne može biti siguran kakvu će anatomsku varijeciju vidjeti i naći, bez obzira koliko puta si nešto takvo vidio ili operirao. U kirurgiji opreza nikad dovoljno! Jednako važno je imati uigranu ekipu i asistente koji unaprijed znaju što operater želi, kao i dobrog anesteziologa. Ja imam sreću raditi baš u takvom timu.
Imate dvije specijalizacije?
– Da. Specijalistički ispit iz opće kirurgije položila sam 1999., a specijalizacija iz hitne medicine mi je priznata na temelju završenog postdiplomskog studija iz hitne medicine, petogodišnjeg rada u izvanbolničkoj hitnoj i dugogodišnjeg rada u kirurškim dežurstvima. To je bilo u vrijeme jedne od reformi hitne medicinske pomoći, kada je liječnicima kirurgije, interne i anesteziologije s dugogodišnjim radom u hitnoj službi (što podrazumijeva rad u dežurstvima) otvorena mogućnost priznavanje specijalizacije iz hitne medicine. Ja sam tu mogućnost iskoristila pa mi je 2011. ta specijalizacija priznata.
Koja Vam je više ‘sjela’?
– Kirurgija, bez imalo dvoumljenja.
Nešto više u Vašoj subspecijalizaciji?
– Subspecijalist sam abdominalne kirurgije od 2013. godine. Da bih stekla tu titulu morala sam najprije završiti specijalizaciju iz opće kirurgije koja je trajala 4,5 godine. Nakonspecijalističkog ispita morala sam raditi najmanje 10 godina abdominalnu kirurgiju da bih stekla uvjete za polaganje subspecijalističkog ispita. Kad sam stekla uvjete zakon se svako malo mijenjao pa sam ispit položila nakon 14 godina specijalističkog staža, kad sam imala 49 godina.
To su godine kada više nije jednostavno sjediti i učiti nekoliko sati dnevno, uz redovni rad i dežurstva, ali nama je nekako normalno učiti cijeli radni vijek i pratiti novosti dabi mogli naše pacijente liječiti u skladu sa suvremenim trendovima u medicini.Abdominalna kirurgija podrazumijeva klasične i laparoskopske operacije žučnjaka, gušterače, želuca, debelog crijeva, jetre… U čakovečkoj bolnici nas ima troje abdominalnih kirurga i obavljamo veliku većinu operacija iz područja abdominalne kirurgije. Ne radimo samo manji broj zahvata koji zahtijevaju posebnu opremu.
Gdje je Vaš tim po broju operacija u RH?
– Godišnje napravimo više od 5000 operacijskih zahvata i pouzdano mogu tvrditi da smo u vrhu hrvatskog prosjeka (uzimajući u obzir broj kirurga koji te zahvate obave). U našoj bolnici se zbrinjava oko 86% pacijenata s našeg područja, a samo njih oko 14% odlazi na liječenje u druge ustanove. Što se tiče kirurgije, mislim da smo i mi tu negdje oko 85%, jer obavljamo stvarno zahtjevne zahvate, a kod nas se jedino ne operiraju neki strogo specifični zahvati koji zahtijevaju posebnu opremu i koje zbog toga šaljemo u Zagreb. Danas su postavljeni standardi kako se pojedine bolesti moraju operirati pa se npr. operacija karcinoma debelog crijeva na potpuno jednak način operira u Mayo klinici u SAD-u, Londonu, Hamburgu i u Čakovcu. U to sam se i osobno uvjerila na stručnom usavršavanju u Londonu i u Cleveland klinici na Floridi.
Prije nekoliko godina sam na kirurškom kongresu prikazala naše rezultate kirurškog liječenja karcinoma debelog crijeva i tada smo vidjeli da smo u Čakovcu napravili više tih operacija nego kirurzi u zagrebačkoj bolnici Dubrava. Za bolesti koje ovdje nismo u mogućnosti izvesti, sami pacijentima savjetujemo i upućujemo ih na liječenje u Zagreb.
Najčešće u Međimurju?
– Zadnjih 30 godina pratimo stalni porast broja oboljelih od karcinoma debelog crijeva. Međimurje je, nažalost, područje koje je u RH vrlo visoko po broju novooboljelih od te bolesti. Ima i dosta karcinoma želuca, ali čini mi se da je taj broj zadnjih godina ipak u laganom padu. Devedesetih godina smo operirali više karcinoma želuca nego karcinoma debelog crijeva, a danas je situacija obrnuta i mnogo su češće operacije karcinoma debelog crijeva
Najzahtjevnije?
– Svaka je operacija zahtjevna. Ima operacija koje se rade češće, neke manje češće, neke traju kraće, neke dugo, ali svaka operacija, kolikogod kratko trajala, zahtijeva maksimalnu koncentraciju, odgovoran i ozbiljan pristup. Ježim se na izgovor riječi “rutinska” operacija. Kirurg koji ozbiljno i odgovorno pristupa operaciji nikada ne gleda na operaciju kao na rutinsku.
Po meni su ipak najzahtjevnije one operacije koje moraš napraviti hitno, bez odlaganja, često puta usred noći, nakon 16 i više sati neprekidnog rada u dežurstvu. To su izuzetno stresne situacije u kojima adrenalin eliminira umor. Nakon godina takvog rada čovjek se nekako navikne nositi se s takvim stresom, ali on uvijek i bez iznimke uzima svoj danak i svi mi kad-tad počinjemo osjećati posljedice takvog kroničnog dugogodišnjeg stresa.
Da niste liječnica?
– Iskreno – ne znam. Prijemni ispit sam prijavila samo na medicini, nisam imala nikakvu rezervu. Noć prije prijemnog ispita me uhvatila panika i pitala sam se: “A što ako ne prođem? “. Ali prošla sam. I nije mi žao.
Život s estradnom zvijezdom. Što Vam to predstavlja?
– Đuka je moj muž, a estradna zvijezda na pozornici. Živimo mirno, u skladnom braku i čuvamo svoju privatnost. Oboje volimo putovanja i tako smo se i našli na jednom putovanju prije 17 godina, kad smo već oboje bili u zrelim godinama.
Njegov posao je vezan uz putovanja, a ja idem s njim kad god to mogu zbog svog posla. Kada ode na turneju, nema ga po 1-2 mjeseca, kako kada. Budući da ja s njim ne mogu otići na 2 mjeseca, obično mu se pridružim zadnjih 10-15 dana turneje, nađemo se negdje u svijetu (najčešće u Torontu, New Yorku, Floridi), on još malo radi, ja se malo odmaram i na kraju se zajedno vratimo kući.
Zajedno smo proputovali velik dio svijeta i bilo nas je svugdje po svijetu, a najviše tamo gdje ima naših iseljenih Hrvata. Đuka je čovjek koji u potpunosti razumije svu zahtjevnost mog posla, daje mi maksimalnu podršku i pomaže u svemu. Voli kuhati, odličan je kuhar i mene svaki dan nakon posla doma čeka fini ručak.
Sretna sam što imam privilegiju da mi na uho pjeva tako lijepi akademski školovan glas…
