Prije nekoliko dana proslavio je svoj 46. rođendan daleko od rodnog Međimurja, no to mu nije teško palo jer nije jedini. Mnogi danas, kao i oni prije, su svoje najljepše godine ostavili u tuđini. U toj dalekoj tuđini on je od 2012. godine. Nije, kao većina njih, svoje bolje sutra pronašao na Zapadu, okrenuo se on prema Istoku, dalekoj Moskovi.
On je Igor Janjatović, čovjek donjodubravskog porijekla gdje je završio pučko obrazovanje, a srednje u Varaždinu postavši geološki tehničar. Kasnije školovanje mu je donijelu magisterij prirodnih znanosti s diplomom Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu.
Otac je jednog dijeteta koji s obitelji živi i radi u Moskvi. To je ukratko o našem sugovorniku kojeg smo željeli upoznati u svoj njegovoj ‘punini’.
Prisjetite se djetinjstva provedenog u Donjoj Dubravi?
– Djetinjstvo u Donjoj Dubravi je bilo prekrasno. Imao sam ‘ekipu’ s kojom sam se družio jos od vrtića. Bezbrižnost, igre u prirodi, dragi, radišni i smireni ljudi stvorili su u mojim uspomenama na to doba čahuru u kojoj se nalazi pravi mali raj.
Do kraja osnovne skole bavio sam se streljaštvom i to u podrumu Zalanove zgrade zdravstvene stanice. Pred kraj osnovne skole zavolio sam košarku koju sam aktivno igrao u Donjoj Dubravi tijekom cijelog srednješkolskog obrazovanja.
Pred kraj fakulteta igrao sam nekoliko sezona i za Kotoribu, no nažalost tada nisam mogao pruziti svoj maksimum zbog stalnih obaveza na fakultetu. Zahvaljujući internetu, gotovo s cijelom ‘ekipom’ iz djetinjstva održavam i sada kontakte, iako veliko broj meni dragih ljudi iz tog doba vise ne živi u Medimurju, prisjetio se, kako kaže, jednog lijepog peroda njegovog života.
Nešto više o vašem školovanju?
-Osnovnu školu završio sam u Donjoj Dubravi, a srednju uVaraždinu za geološkog tehničara. Svaki dan sam kao i sva ostala djeca putovao biciklom do Kotoribe, vlakom do Varaždina i obratno.
Nakon srednje škole služio sam vojni rok naKosovu, u jedinici koja je nadzirala granicu s Albanijom. Studij geologije na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu završio sam 1996. godine i stekao zvanje diplomirani inzenjer geologije.
Dolazi zaposljenje?
– Tijekom rada u Tvornici specijalnih cemenata u Puli upisao sam posljediplomski magistarski studij na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Uz svakodnevne obaveze kontrole kvalitete proizvodnje i otpreme cementa bavio sam se i istraživanjima aluminatnih cemenata, materijala koji se proizvodi samo na nekoliko mjesta u svijetu.
Zvanje magistra prirodnih znanosti stekao sam 2004.Moja poslovna karijera osim rada sastoji se od konstantnog učenja i sakupljanja znanja. Tako sam “sakupio” mnogo certifikata iz raznih područja (znanosti, istraživanja, vođenja poslovnih procesa), a najvažnija diploma za moje sadašnju aktivnost je diploma Međunarodne poslovne škole u Bledu. Tamo sam 2007. godine zavrsio General Management Program (GMP).
Prvo zaposlenje bilo vam je?
– 1996 godine završio sam diplomski studij, stekao zvanje diplomirani inženjer geologije, kao i mnogi drugi i nisam mogao naći posao u struci. Prvo sam u Zagrebu nekoliko mjeseci radio u sve tri smjene u tadašnjoj tvrtki INA-OKI. Radio sam na stroju za proizvodnju proizvoda od plastičnih masa.
Kako je tekao vaš poslovni put?
– Početkom 1997. godine s jednim privatnikom sam dogovorio da za njega vodim poslovanje dućana na otoku Susku. Tamo sam proveo 1.5 godina. Bilo je to nezaboravno iskustvo.
Krajem 1998. godine javio sam se na natječaj u kojem je Tvornica specijalnih cemenata u Puli tražila mineraloga. To je bio prvi pravi korak moje profesionalne poslovne karijere.
U Puli sam proveo prekrasnih 7.5 godina, upoznao sadašnju suprugu, i završio poslije diplomski studij.2006. godine prihvatio sam ponudu predsjednika Uprave NEXE GRUPE i preuzeo poziciju pomoćnika direktora Našice cementa za beton i agregate, a kasnije direktora Sektora za beton i agregate u NEXE GRUPI.
To je bila velika prekretnica u mojoj poslovnoj karijeri jer sam s pozicije na kojima sam se bavio kontrolom kvalitete prešao na poziciju upravljanja procesima i tvrtkama.
Kada ste odlučili krenuti u Rusiju?
– Godina 2012 bila je poslovno teška jer je kriza bila na vrhuncu, a problemi s financiranjem u tadašnjoj tvrtki samo što nisu eksplodirali. Odlučio sam prekinuti poslovni odnos zbog predloženih izmjena Ugovora o radu koje su bile neprihvatljive za mene. I eto, našao se na Zavodu za zapošljavanje kao i stotine tisuća hrvatskih građana.
Nedugo prije toga rodila se kći Dora, dugoočekivani član naše male obitelji. Situacija nije bila ružičasta, mala beba, krediti za kuću i auto, ja bez zaposlenja a supruga na porodiljnom…
Bilo mi je jasno da ću poslovnu karijeru morati nastaviti najvjerojatnije izvan granica Lijepe Naše. Nakon mnogo “odrađenih”natječaja za posao, zamijetio sam dva natječaja za zaposlenje u Ruskoj Federaciji i javio se na njih. Nakon dva kruga razgovora, odbio sam ponuđene pozicije jer sam bio svjestan da neću biti zadovoljan, poslovni izazov nije bio dovoljno snažan.
Ipak, jedan od direktora s kojim sam razgovarao napomenuo je da su im moja znanja i kompetencije potrebni i da će mi uskoro poslati novi prijedlog za posao. Dva mjeseca nakon toga bio sam u avionu za Moskvu.
Da li je odluka bila teška?
– Odluka nije bila teška, jer sam navikao da ništa nije vječno, sve prolazi, ali nakon toga dolazi nešto novo, uzbudljivo, nepoznato. Naravno, svaka odluka je lakša kada imaš podršku obitelji.
Što ste prije toga znali o toj dalekoj zemlji?
-Uh… moram priznati da su moja shvaćanja zapela na Moskvi 90-tih kada su Moskvom vladali obračuni raznih bandi, a životom ljudi upravljali novopećeni oligarsi. Srećom, stvarna slika je bila potpuno drugačija.
Rusija je prekrasna zemlja, najveća je država na svijetu i sretan sam sto imam priliku upoznati njene najskrivenije kutke, od Arktika preko toplijeg juga do dalekog Magadana ili Khabarovska.
Život u Moskvi?
– Radni tjedan se u Moskvi ne razlikuje mnogo od radnog tjedna u Hrvatskoj. Sve se odvija na relaciji kuća-dječiji vrtić-posao. Tijekom vikenda Moskva nudi mnogo, jer je jedna od najvećih metropola svijeta.
Život ovdje nikako ne može biti dosadan. Uvijek ima nečega što još niste vidjeli, doživjeli ili iskusili. Kazališta, muzeji, parkovi, restorani, sportski dogadđaji… sve je dostupno.
Zadovoljstvo radnim mjestom-uvjetima?
– Radnim uvjetima sam u potpunosti zadovoljan. Nikada nije nedostajalo ničega sto mi je bilo potrebno za rad, poslodavac ispunjava sve dogovore i poslovni odnosi su vrlo dobri.
Usporedba radnih navika Hrvata i Rusa?
-Ne možete usporedivati tako. Takav način razmišljanja je stereotipan. Moje iskustvo mi govori da nije važno tko je odakle i kakve je nacionalnosti. Ima ljudi koji mnogo rade, a ima i onih koji se provlaće, takvih je u tvrtki u kojoj sada radim jako malo.
Također, kao primjer mogu navesti jednog kolegu iz Hrvatske koji radi samnom. Često kasni na posalo ili tijekom dana “nestane”, no njegova učinkovitost je često daleko iznad mnogih koji po cijeli dan sjede za kompjuterom. Dakle, sve je relativno…
Koliko se dnevno i tjedno odmarate?
– Nakon što Doru ostavim u vrtiću na poslu sam nešto prije 9:00. S posla odlazim poslije 19:00. Subota je radna, ali se radi skraćeno… obično sam doma već oko 14:00. Naravno, ovo sve vrijedi samo u slučaju da nisam na putu.
Poslovna putovanja cu česta. U 4 godine rada u Rusiji letio sam,što avionim, a što helikopterima, točno 208 puta. S obzirom da se bojim visine, prvih 50-tak puta je bilo poprilično neugodno.
Kako provodite slobodno vrijeme?
– Ako je vrijeme lijepo, a zimi temperature nije ispod -25, šetamo parkovima. Često s dijetetom odlazimo na dječije predstave u razna kazališta ili u specijalizirane igraonice (Kidzanija). Ponekad uzmeno dodatni slobodni dan pa si napravimo poznati ‘produženi vikend’ i odletimo negdje gdje još nismo bili (St. Petersburg, Atena…)
Kako se vaša obitelj snašla ovdje?
– Dora se odlično snašla, vrtić u kojem provodi najviše vremena je fenomenalan, uči mnogo toga što sigurno u Hrvatskoj u tom dobu ne bi mogla naučiti. Supruga također radi, tako da je i ona u sličnoj situaciji kao i ja.
Uvjeti stanovanja?
– Stan nam se nalazi doslovno pored metroa, a do posla imamo 3 stanice, tako da ne gubimo mnogo vremena za putovanje na posao. Stan je trosoban, potpuno uređen. Zgrada u kojoj stanujemo je starije gradnje, u to doba (Staljiovo) očito da građevinari nisu smjeli pogriješiti jer nemamo nikakvih problema vezanih za stan.
Prijatelji Rusi?
– Vremena za prava prijateljstva ovdje nema. Smatram da su prijateljstva mnogo više od poslovnih poznanstava.
A Hrvati?
-Prijatelji iz mladosti se nalaze u Hrvatskoj i u svijetu.Kad smo na godišnjem odmoru pokušavam se družiti s njima koliko god je to moguće.
Koliko često dolazite kući?
– Tri puta godišnje.
Koga ste ovdje ostavili?
-U Donjoj Dubravi sam ostavio majku i oca koji je nažalost desetak mjeseci nakon mog odlaska iznenada preminuo. Brat je takodjer u “pečalbi”. 3 godine je radio u Afganistanu kako konzultant Svjetske organizacije za hranu. Trenutno je na sličnoj poziciji u Rimu.
Razmišljate li o povratku?
-Intenzivno.
Zanimljivo i interesantno pitanje. Kako visoko kotirate s vašim primanjima?
– Pitanje je zanimljivo, no odgovor je teško dati. Kotiranje u usporedbi s čime? Što je polazna, a što krajnja točka? Možda je dobar odgovor to da sam već nakon godinu dana rada u Rusiji zatvorio sve kredite koje sam imao.
Primanja su primjerena odgovornostima i obavezama koje imam.
Masovno iseljavanje mladih Hrvata. Da li je Rusija za njih obećana zemlja?
– Ne. Rusije nije obećana zemlja za mlade Hrvate. Moj primjer definitivno nije mjerilo. Kao prvo ja više nisam mlad, a tržište rada u Rusiji nije podređeno uvozu radne snage. Ograničenja su vrlo stroga i radnu dozvolu je nemoguće dobiti ukoliko već nemate definiranog poslodavca koji će svu dokumentaciju za vas odraditi.
U Rusiji zapadnjaci rade većinom visokokvalificirane stručne poslove rukovođenja. Mladi i bez iskustva teško da mogu doprijeti do Rusije.
Životni planovi i želje?
– Želim da mi obitelj bude zdrava. A sve ostalo će biti tako kako si sami napravimo.
U ime našeg portala želimo da njegove želje pronađu plodno tlo i ono što bi rekli svakome, što brži povratak u Lijepu Našu.
