Mnogo je pitanja, a isto tako i odgovora, zbog čega ili zašto je Međimurska Hrvatska gotovom u svim stvarima i na svim područjima najsnažnija i najbolja u državi i njezinoj okolici.
Nikada i nikako svi neće kazati ili odgovoriti, jedno te isto, je li u pitanju vjera, skromnost, podaništvo, apolitičnost, sebičnost ili sreća. Sigurno je pak kako će mnogi kazati ili složiti se kako je naslijeđenost ili naslijeđe uvelike doprinijelo takvom stanju, koje usprkos mnogim nasrtajima i otuđivanjima od strane moćnih i bogatih, uglavnom stranaca i čudnih likova, ostaje u najmanju ruku dobro.
Treba priznati kako naslijeđeno uvijek ne donosi sreću i bisere, kako često puta završi u prašini, travi, blatu i zaboravu, prokletstvu i usamljenosti, jer nešto ili nečega kod nasljeditelja nije bilo ili ga nije dovoljno bilo.
Ili je bilo onih koji su nemilosrdno nasljeditelja stavljali i bacali u izazove koji nisu bili realistički ali su bili prokleto primamljivi. Međimurska Hrvatska je i takva, ali na sreću mnogo puta drugačija, bolja, kvalitetnija i ono što je najvažnije, bila je i ostala mudra. Mudrost je dar Božji i bogatstvo posebno izraženo kod nasljeđivanja, a naslijeđeno oplemeniti rezultat je toga.
Robert Rožman iz Jurovčaka, primjer je mudrosti ili je njegov primjer mudrost nasljeđivanja, premda je na kraju jednako važno i vidljivo. Učio se Robert, ugostiteljstvu od malih nogu, slušajući i gledajući djeda Stjepana, konobara i ugostitelja koji je doživio veliku starost, blago preminuo, ali o kojemu se i dan danas priče ‘krčmarske’ pričaju.
A zatim godinama od svojeg oca Josipa, koji je u Jurovčaku i utemeljio, kažimo to gostionicu jer s vremenom zbog čudnih zakona nazivi su se lokala mijenjali, koja je danas priznati, poznati i cijenjeni ‘Jastreb’, jednostavno rečeno. Lokal u kojemu se poslužuju bajkovita jela, poglavito izvrsna, ona s pripremljena na roštilju.
– Svakako da sam, sve ili najviše toga naučio i naslijedio od djeda i tate, nešto talenta sam vjerojatno posjedovao, a sve dalje je upornost, rad i samo rad. A mudrost, kako kažete, je dar ili je s vremenom došla i ako je ona doprinijela ovome što danas imamo ili nudimo drugima, ja osobno i moja obitelj, onda je uistinu oplemeniti naslijeđeno mudrost, govori Robert.
– Pored svega toga uvijek treba biti skroman, poštovati posao koji obavljaš i cijeniti onoga kojemu plod rada svoga daješ, kaže Robert Rožman, dodajući kako razumije sve one koji ne uspijevaju u tome, jer svatko je za sebe jedinka, i kada bi svi bili jednaki, onda ne bismo jedni drugima potrebni bili.
Vjerojatna je ta različitost sjeme i plod Međimurske Hrvatske, koja je ostatku domovine svakodnevni primjer i težnja, unatoč i poteškoćama vidljivim, kojih će se mudrošću žitelja njegovih iz dana u dan biti sve manje.
