Kad ju je prije četiri godine Hrvatska udruga medicinskih sestara proglasila najsestrom, Božena Kapitarić je otkrila da su ojoj želje diplomirati na specijalističkom stručnom studiju, otputovati u Australiju na svjetski sestrinski kongres, kupiti bicikl i priuštiti si wellness.
S diplomom plaća – ista
– Gotovo sam sve to obavila! Diplomirala sam, dobila bicikl i wellnes na dar od županije, jedino nisam otišla u Australiju, zbog zdravstvenih razloga. Žao mi je zbog toga, no čovjek uvijek treba imati snove i želje – kaže glavna sestra u Centralnoj dnevnoj bolnici s kemoterapijom u ŽB-u Čakovec, koja je u srijedu dobila i drugo veliko priznanje.
Najboljom sestrom u državi izabrala ju je ovaj put Udruga hrvatskih pacijenata. Kroz dnevnu bolnicu koja radi od 7 do 20 sati prođe do 70 ljudi na dan. – Naše zanimanje postalo je poziv jer na raspolaganju pacijentima trebate biti i izvan radnog vremena.
Jedan dodir, osmijeh, blaga riječi, ono najvažnije, povjerenje, liječenje im čine lakšim. Uvijek si uzmemo dovoljno vremena za pacijente kojima to nekad znači više i od terapije koju im dajemo – kaže B. Kapitarić, koja je nakon 30 godina staža kao prvostupnica sestrinstva odlučila upisati stručni diplomski studij u Zagrebu.
Prije nekoliko godina ga je i završila, stekavši titulu diplomirane medicinske sestre. No koeficijent za obračun plaće za sestre s visokom stručnom spremom ostao je na razini onih s višom, što znači od tisuću do dvije tisuće kuna niže plaće.
– Razočarane smo zbog toga, ali za to nije kriva bolnica, nego sustav. Ako želite biti uspješni na poslu, trebate se educirati. Završila sam studij jer sam smatrala da mi je potrebno. Završila sam onkološko-hematološki modul koji mi jako puno pomaže na poslu – napominje. Žalosti se kad vidi koliko kvalitetnih sestara odlazi raditi u inozemstvo.
– Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo ih morati uvoziti, a naše je školstvo vrlo kvalitetno. Zato su naše sestre i cijenjene vani. U našim zdravstvenim ustanovama nema novih zapošljavanja, i to je razlog što odlaze. Naravno, i plaće bi trebale biti više – kaže.
Emocije ne ostaju na poslu
Osamnaest godina volontira u Županijskoj ligi za borbe protiv raka, a ponosna je što je i članove svoje obitelji potaknula na volontiranje. Emocije ne može ostaviti u bolnici. – Vežemo se uz pacijente i strašno je kad vidimo da tonu i polako odlaze. To je kao da odlazi netko vaš.
Treba izdržati kad na krevetu leži kolegica s kojom radite. Dajete joj terapiju, a znate da joj nema pomoći. To su užasno stresni i depresivni trenuci iz kojih se teško izvući – kaže.
