Te nedjelje 29. siječnja, negdje oko 15 sati u predvorje dvorane OŠ Jože Horvata Kotoriba, ušla je laganim koracima, prišla blagajni, kupila kartu i zaputila se prema tribinama sportske dvorane gdje se je već tražilo mjesto više. Kolega me je upozorio kako je to majka Nike Paheka, 20-godišnjeg mladića, koji je toga popodneva ujedinio sportaše od pete do pedeset i pete godine života, mladića čija je zlokobna sudbina u tu dvoranu privukla sve one koji su željeli pomoći pa makar i kupnjom ulaznice po cijeni od 30 kuna.
>>> BRAVO KOTORIBA I DINAMO! Za bolesnog Niku prikupili 22 tisuće kuna
Svaki od tih mislio je kako će upravo njegov prilog biti kap u moru nestanka košmara koji je nastao od kada je tom vedrom mladiću iz Donje Dubrave dijagnosticiran karcinom limfnih čvorova. Bilo je to prije nekoliko mjeseci kada je započela borba za Nikino ozdravljenje. Jedna od ključnih karika u toj borbi došla je ovamo smatrajući da joj je tu mjesto jer na tribina je sjedio, njezin Niko.
Vratili smo je sa stepenica, a djevojke na blagajni, čuvši o kome je riječ željeli su joj uz ispriku vratiti novac, a što je 47- godišnja Marina odbila. Jeza i trnci ti prolaze glavom, tijelom kada vidiš majku koja je i u ovom trenutku željela biti uz svoje najmilije. Tražili smo je da trenutak podjeli s nama, da ne bude sama, da otvori srce misleći bit će joj lakše.
Postalo joj je još lakše kada nam je u društvo došao Niko kojeg je toplo poljubila pogledom, onakvim kakvim samo majčine oči znaju želeći reći kako nije vidjela jako dugo, samo od ručka. Ni Niko joj nije ostao dužan. Očito je, kako to obično i biva, da ih je nevolja dokraja zbližila.
– U početku je to bio šok, nevjerica i vječito pitanje, zbog čega baš nama – rekla je Marina te dodala kako vremena za tugovanja, jadikovke nije bilo. Trebalo se je bolesti, nažalost, ‘dati’ ruku i reći, idemo da vidimo tko će biti jači, tko će biti pobjednik. – Niko, kak Niko. Uvijek je volio pobjeđivati, nadmetati se pa mi je već na početku rekao kako će početi utakmica izvan zelenog travnjaka.
Davao mi je i daje nadu, širi pozitivnu energiju optimizam, bilo mi je lakše. Pomažemo jedan drugome, tješimo se – reći će majka, a Niko je dodao: – Uvijek sam u utakmicama jer za mene je svako stremljenje k cilju utakmica, doduše ova je nešto teža, u ekipi nas ima manje. Predvodi je hematologinja dr. Sandra Bašić- Kinda, dr. med., internistica-hematologinja na Klinici za unutarnje bolesti Zavoda za hematologiju KBC-a Rebro.
Zakaj baš mene?
Neka se ne uvrijedi moji dosadašnji treneri, ipak je moja doktorica daleko ispred njih. Vodi mene, vodi moju mamu, vodi naš mali tim u pobjedu. Ja timu vjerujem, posebno doktorici koja mi je već kod prvog pregleda ‘napunila glavu’ optimizmom pogotovo kada je rekla neka joj vjerujem, neka budem sljedbenik njezinih uputa, rekla je da neće biti lako – kaže Niko.
I nije lako pogotovo kada u žile dobije otrov koji život znači, od kojeg kosa opada, ali on i to podnosi sportski, stoički. – Nikaj zato, zrsala bu druga – kaže kroz smijeh i dodaje: – Moramo se pomiriti, kaj je tu je. Nemojte misliti da mi je lako. Bilo je suza kada ih nitko nije vidio i često pitanje ‘zakaj baš mene?. Niko je gotovo u svakoj rečenici spominjao svoju doktoricu, zlatnu ženu s kojom je bio u kontaktu, glede manjih problema, i dok je bila na skijanju, tražila je da joj se javljaju.
Niko nam je ispričao kako poslije svakog ciklusa odlazi u ordinaciju k doktorici i da ga tamo ‘ubija’ neizvjesnost nalaza. – Kod posljednje analize dugo me držala u neizvjesnosti da bi nakon duljeg vremena rekla kako smo na pravom putu. Dok to čuješ osjećaj je to koji vam ne mogu opisati – sa smiješkom će Niko.
Vrijeme između ciklusa Niko nastoji provesti u druženju s prijateljima gdje se bolest ne spominje. U kući vlada prava obiteljska atmosfera. Tu je Nikina sestra Rika, učenica 8.r. OŠ Donja Dubrava, tu su baka i djed. Pogođeni su oni sa svime što ih je snašlo, no kažu da se i ovdje bolest ne smije spominjati, da je bolest prisutna samo kada Niko uzima dodatne lijekove, no ipak nije tako.
– Vidim ja po mami i baki kako ispod oka promatraju, prate, a mama postaje zabrinuta kada se ja eventualno ne smijem i već je panika – kaže u šali Niko, svjestan da je cjelokupno liječenje zahtjevno i dugotrajno te opterećeno velikim novčanim troškovima. Upravo glede toga koristi ovu prigodu kako bi se zahvalio onom klincu od pet godina koji je prvi vritnuo loptu za njega pa do svih onih velikih ljudi koji su do sada organizirali akcije za njegov povratak u život.
Gospođa Marina kaže kako im se život promijenio. Nju uz posao u preloškoj tvrtki Hilding Andreas d.o.o. Prelog, gdje imaju puno razumijevanja za njezinu situaciju, sada čekaju putovanja u Zagreb. Imaju Renault Clio star 10 godina koji je vjerni suputnik njihove sudbine. Do sada su obavili četiri ciklusa kemoterapije koji se proteže kroz dva tjedna, a u tjednu tri dana. Sutra će započeti peti, a određeno mu je osam ciklusa.
– Puno mi u svemu tome pomaže moja mama koja nije ništa manje brižna od mene, jednako ga pazimo i mazimo, želimo da se Niko, kao i do sada uvijek i samo smije – majčina je želja.
Da nismo čuli povike iz dvorane i da po Niku nije došao Mario Paveli, predsjednik MNK ‘Klub 75’, čiji su članovi organizirali utakmicu humanosti, još bi dugo pričali. Ipak Niko je nogometaš, sportaš. Ovoga puta je bio ‘napet’ jer ipak su dečki igrali za njega. No i pri ovom kratkom susretu ‘ušli’ smo u obitelj koju život nije želio do kraja maziti, priredio je tom mladiću koji se netom zaposlio kao tokar u kotoripskom ‘Muraplastu’, epizodu borbe za život.
Ona traje, potpore su tu, nogometaš NK ‘Dubravčan’ Niko Pahek kaže kako vjeruje da će on još za njih igrati pa tek ulazi u 21. godinu i u šali kaže: – Valjda bu me trener štel! Štel bu te, štel Niko jer će u momčadi imati primjer kako se ustraje u postizanju cilja.
‘Za razliku od mnogih drugih bolesti koje su još uvijek, nažalost, neizlječive, za hematološke bolesti postoje brojni novi lijekovi i one su praktički u 80 posto slučajeva postale izlječive bolesti. Zbog toga je važno da ih ljudi na vrijeme prepoznaju’ pročitali smo na Googlu stav dr. Sandre Bašić-Kinda.
