Damjan Kolarek i Robert Markovčić-Moko posalali su nam tekst kao osvrt na objavljeni članak:
Kako su sada već tjednima niske temperature, dabrovima treba više hrane da se salom bore protiv hladnoće. Ali moraju i dalje putovati do hrane, jer su obale i mirni tokovi zaleđeni. Kako im je sada glavna hrana kora grana vrbe, prisiljeni su rušiti i vrbe blizu naselja jer im je čovjek porušio svu ostalu šumu; ali i poplavio Dubravsko jezero gdje bi dabrovi u prašumi imali tijekom cijele godine obiljnu gozbu.
To malo šume koje je ostalo ne može prehraniti dabrovske obitelji. Pogotovo ne one koje su regulacijom rijeka kada je posječena sva vegetacija na obali, i ostaju bez hrane.
Što se pak tiče okolice Starog toka Drave od HE Dubrave, a koji obuhvaća dvije strane dravske obale: našu Međimursku – počevši od Svete Marije ka Donjem Vidovcu i Donjoj Dubravi, te priječni Veliki i Mali Bukovec i Selnicu Podravsku. Taj teritorij “pra-amazone” nakon puštanja jedinki prije 20 godina u projektu “Dabar u Hrvatskoj” kod Donje Dubrave i Velikog Pažuta, naselili su dabrovi.
Epicentar im je donjevidovski predio pa preko do Ušća Bednje u Dravu gdje ima najviše izgrađenih dabrovih brana, u labirintima po kojoj ljudska noga uglavnom ne kroči. Dakako da tragova ima po svugdje, kao i na rijeci Muri, te šljunčarama, curkima, uz jezera i drugdje; no ovaj puta držat ćemo se zasebno teme – dabrovi uz staro korito rijeke Drave kod Donje Dubrave.
Važno je znati da je dabar zaštićena vrsta životinje, a stari tok Drave je “rezervat” u sklopu biosfere Mura-Drava-Dunav proglašen Regionalnim parkom 2012.godine, još popularnog naziva Hrvatska Amazona, odnosno Amazon of Europe [Mura-Drava-Dunav]. To je zbog toga, kako bi se očuvala ta prirodna ostavština naših rijeka i za buduće naraštaje. Dapače, osim dabrova, misli se tu i na ptice, riječne rukavce i na prekrasne pješčane i šljunčane sprudove, to jest na biljni i životinjski pokrov.
Prošle godine krenuo je projekt “Drava Life” zasad većinom za donji tok Drave, gdje su nevladine organizacije zajedno s Hrvatskim vodama udružile svoje snage u spašavanju što većeg broja dravskih rukavaca i sprudišta.
Podatke iz Wikipedije o dabrovima u Hrvatskoj ne treba uzimat zdravo za gotovo, jer su ti podaci samo djelimično točni, a od zadnjeg ažuriranja prošlo je već puno vremena. Od tada se promijenilo mnogo toga, a broj dabrova povećava se drastično iz godine u godinu. Stoga mogu slobodno reći da točan broj dabrova NE može i neće ustvrditi nitko. Ni entuzijasti, ni Javne ustanove za zaštitu prirode, ni profesori i znanstvenici biologije, jer procjene u znanosti ne znače ništa.
Mogu se ustvrditi njihova staništa, locirati brane koje oni podignu i na taj način ustanoviti nekom računicom broj obitelji dabrova na tom teritoriju, što je vrlo zahtjevan i mukotrpan posao. Jedan od naših priznatih Međimurskih stručnjaka za dabrove i vidru u Hrvatskoj pa i šire, je istraživač Josip Horvat-Majzek iz Čakovca koji je napravio vrlo vrijedna i stručna istraživanja o dabrovima i vidri na području Mure i Drave.
Osvrnuo bi se i na članak kojeg je objavilo eMedjimurje.hr prošlog ponedjeljka – kako prijeti opasnost za mjesto gdje staju autobusi i kako bi drvo moglo pasti na autobus. Zapravo ljudi u suštini nisu dovoljno usmjereni u “bit” ovog obrasca, već zaslikaju naglodana ili uništena stabala nadomak naselja u Donjoj Dubravi, sažmu neki članak o tome i opkrivljuju dabrove. Ono što se očekuje od svakog pojedinca od nas je – da bude “svjestan” kada već živi svoju politiku, kako to radi svaka životinja koja želi preživjeti…
Sjećam se da je između zime 2013/2014 kod brane HE Dubrava, proizvodno područje HE Sjever, na Podravskoj strani, u onoj šumi do odlagališta za naplavine, ali bez čvrstih dokaza ne mogu garantirati da je HEP osobno spalio dio te šume u nadi da bi spriječio dabrove koji su nahrlili do same brane. Uglavnom, prizor je bio jezovit, hektar šume bijaše naglodan od dabrova, porušen i spaljen do temelja. Tu nisam naišao ni na jedno truplo od dabra, ali bilo je povoda na to, jer ih je netko zaustavio silom i na taj način pripriječio njihovo daljnje širenje prema objektu od državne vrijednosti. To se tako ne smije raditi.
Eh da je stvar dogovora, i da se ne škrtari, mogle bi se preko zime napraviti posebne hranilice sa kuruzom za dabrove. I netko mora biti prvi u tome. Nebi loše bilo ogledati se na rezervate po drugim kontinentima, i na taj način nešto od toga iskušati kod nas u RH.
Barem je to HEP dužan učiniti, kad je već ogromni teren sa vrbinim prašumama potopio kod izgradnje hidrocentrala, da niti dabrovi nemaju kaj za prigristi u ovim hladnoćama!
Naš dravski prostor doista nalikuje na Amazonu tijekom ljetnih mjeseci, a dabrovi su zaslužni za dio tog ambijenta pretvarajući ga u primitivne riječne krajolike, kakve smo navikli gledati samo na filmskom platnu. Treba još dodati da se dabrovima moramo zahvaliti na plodnim zemljama po našim šljunčanim krajevima, jer su oni kroz stoljeća svojim branama što su se i korita rijeka mjenjala stvarali plodna tla.
Dakle, dabar ima ekskluzivno pravo na rušenje drveća; ali napominjem ovom prilikom da se ljudi mane ilegalne siječe drveća na Cirkovljanskoj šudrani, gdje također obitavaju dabrovi i vidra, jer ako ruše drveće i glodavci i ljudi zajedno, šuma će se uskoro opustošiti, poharati, i mjesto koje je dom mnogim strogo zaštićenim vrstama životinja, sisavcima i pticama, i gdje uspijeva vrlo rijetka zaštićena i ugrožena biljka “mirikarija” iz ledenog doba, moglo uskoro razoriti. Hitno je potrebno djelovati i napraviti kartu staništa značajnu za ekološku mrežu “Natura 2000”.
Eto, dabar treba koru pojedinog drveća, a siječom se njihova hrana uništava, pa nije čudno da ruše stabla u Donjoj Dubravi. Da su ljudi razboriti, nasipali bi oko nagrižnjenog drveća oko autobusnog pristaništa košaru sa kukuruzom, pa bi dabar jeo kukuruz, a ne glodao drveće.
