Ravnatelj Javne ustanove za zaštitu prirode Međimurska priroda, mr.sc. Siniša Golub, poslao je opširno očitovanje na temu budućeg ispuštanja pročišćenih otpadnih voda u rijeku Muru u Međimurju. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
‘Možda će javnosti biti teško za vjerovati, ali Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima nisu stranka u postupku kad se donose rješenja o građenju u zaštićenim područjima, pa čak i kad se provode Ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu (OPEM) kojom po Zakonu o zaštiti prirode upravljaju.
U sasvim najboljem slučaju, javne ustanove takva rješenja dobiju na znanje, a u većini slučajeva čak niti to. Tome nisu izuzetak čak niti Plitvička jezera kao nacionalni park, kamoli ustanove koje upravljaju zaštićenim područjima od lokalnog značenja.
Ako međimurska javnost od svoje Javne ustanove očekuje da povede kampanju protiv izgradnje kanalizacijskih sustava u Međimurju, posebno protiv onih iz kojih će pročišćene vode završiti u našim rijekama, bojim se da su očekivanja pogrešna.
Naime, Međimurje već duže vremena plaća danak infrastrukturno kvalitetnog života u najmanjoj, a najgušće naseljenoj županiji u Hrvatskoj. Priroda je ovdje u posljednjih šezdesetak godina uvelike fragmentirana mrežom prometnica i poljoprivrednih zona, a u zadnjih dvadesetak godina zonama male privrede.
Podsjetimo, Javna ustanova za zaštitu prirode postoji svega desetak godina i ne može (niti pak je to njena misija!) zaustaviti razvojne trendove društva u kojem djeluje. Misija ustanove je upravljanje zaštićenim područjima koja su proglašena u kontekstu prostora i vremena, sukladno proračunskim mogućnostima i prioritetima društva u cjelini.
Konkretno, ako su nadležna državna i regionalna tijela investitoru (u ovom slučaju Međimurskim vodama) izdala sva potrebna dopuštenja, ustanova ne može biti moralizator koji će prejudicirati situacije drukčije od onih predviđenih u projektnoj dokumentaciji i prema zakonima RH.
Koliko je vidljivo iz priopćenja Međimurskih voda, sve za prirodu relevantne dokumente ishodili su pri nadležnom ministarstvu RH, dakle na razini daleko višoj od razine Javne ustanove Međimurska priroda koja, usput budi rečeno, niti ne izdaje bilo kakva dopuštenja ili rješenja. Tek ih, ponavljam, rijetko dobije(mo) na znanje.
NIMBY efekt
Akronim NIMBY označava krilaticu Not In My Back Yard ili prevedeno: Ne u mojem dvorištu. Riječ je o svojevrsnom sindromu gdje nitko ne želi otpad u svojem dvorištu, iako ga istovremeno svi proizvode. Da ilustriram do kraja jasno, Aglomeracije su diljem Međimurja već izazvale određena oštećanja prirode izvan granica zaštićenih područja, prije svega livada na koje su privremeno deponirane velike količine zemlje i građevinskog materijala.
Neke od tih livada nikad se neće vratiti u izvorno stanje prirodnosti, no u medijima se dosad o tome nije odviše pisalo. U tom smislu, bilo bi puno kvalitetnije kad bi mediji kontinuirano pratili sve što se dešava na području prirode i okoliša u Međimurju, pa bi i izvještavanje bilo redovitije i objektivnije, interes javnosti zadovoljen, a edukacija najširih slojeva zainteresirane javnosti stalno provođena.
Sad se postavljanja pitanje regionalnog značaja, naime, da li ćemo nepročišćene otpadne vode i nadalje točkasto raspršivati diljem Međimurja ILI će pročišćene biti ispuštene direktno u rijeke? Jer, svima je to jasno, kao što kruti otpad mora negdje biti deponiran, tako i pročišćene otpadne vode moraju negdje biti ispuštene.
Europske direktive tu su jasne: pročišćene otpadne vode preporuča se ispuštati u vodotoke s većim protokom kako bi ti vodotoci kroz ono što znanost zove “usluge ekosustava” brže razgradile neznatne promile onečišćenja koji će ipak završiti u rijeci. Europskoj uniji to se ipak čini boljim rješenjem nego što imamo sada, primjerice, u Žabniku ili Murskom Središću gdje se nepročišćena voda slijeva direktno u rijeku Muru, i gdje smo – kao zaštitari prirode – sasvim nemoćni prilikom svake dojave koju nam pošalju ekološki svjesni građani.
Postoji li negodovanje lokalnog stanovništva ili određenih dionika u prostoru gdje će pročistač ispuštati pročišćenu otpadnu vodu u rijeku? Zadatak da izraze opće negodovanje lokalnog stanovništva, ako ono postoji, trebale bi preuzeti organizacije civilnog društva, konkretno lokalne udruge s ekološkim predznakom: ribičke, lovačke, a u slučaju Pročistača Podturen postoje čak i dvije ekološke: Čaplja iz Podturna i Dabar iz Novakovca.
To znači da bi udruge trebale provoditi procese informiranja javnosti kroz stručne tribine i argumentirano iznositi svoja stajališta te poticati stanovništvo na jasno iznošenje svojih stajališta, bilo pro ili kontra ispuštanja vode u rijeke. Djeluju li takve udruge u Međimurju dovoljno kvalitetno i agilno, to je tema za drugu novinarsku priču.
UNESCO
Značajni krajobraz rijeke Mure proglašen je zaštićenim od strane Međimurske županije u travnju 2001. godine. Regionalni park Mura-Drava proglasila je Vlada RH u veljači 2011. godine. U srpnju 2012. godine, UNESCO je brendirao taj park kao dio Prekograničnog rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav između Hrvatske i Mađarske.
Javna ustanova poslala je upit djelatnici Ministarstva zaštite okoliša i energetike zaduženoj za koordinaciju UNESCO programa prirodne baštine, naime, kako se UNESCO određuje prema ispuštanju pročišćenih otpadnih voda u rijeke koje su dio proglašenih rezervata biosfere u sklopu Man and Biosphere (MAB) programa. Odgovor je kako slijedi.
Ne postoji nikakva konkretna crtica u strategiji i akcijskom planu MaB programa vezano za postavljeno pitanje. Prilikom nominacije područja za UNESCO MaB program, utvrđeno je kako zona jezgre i utjecajna zona rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav obuhvaća područja zaštićena na nacionalnoj razini i to regionalni park, park prirode, posebni rezervat i značajni krajobraz te obuhvaća i područje ekološke mreže.
Za zahvate na zaštićenom području potrebno je ishoditi od nadležnog tijela dopuštenje sukladno Zakonu o zaštiti prirode te se za zahvate koji mogu imati negativan značajan utjecaj na ciljeve očuvanja i cjelovitost područja ekološke mreže provodi ocjena prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu. Kroz te postupke se osigurava zaštita navedenih područja, a shodno tome i rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav. (kraj citata)
Usluge ekosustava
U posljednjem desetljeću, znanost zaštite prirode veliki naglasak stavlja na tzv. usluge ekosustava. Ukratko, njima se objašnjava što sve priroda čini za nas, a da toga uglavnom nismo svjesni. U svemu tome važnu ulogu imaju rijeke koje pronose hranjive tvari u prostoru, ali i obavljaju pročišćavanje otpadnih voda ljudskih zajednica.
Iako je to još daleka budućnost, bilo bi upravo idealno izračunati kolika je vrijednost usluga koje će nam pružati Mura i Drava “gutanjem” naših pročišćenih otpadnih voda, pa onda dio tog iznosa ukalkulirati u mjesečne račune za zbrinjavanje otpadnih voda te tako prikupljena sredstva ulagati u projekte i aktivnosti koji će i nadalje omogućavati rijekama njihovu prirodnu dinamiku kako bi i dalje bile sposobne Međimurju pružati svoje usluge. To se danas može činiti kao znanstvena fantastika, ali prije pedesetak godina se i zaštita prirode u Međimurju činila kao SF, a danas ipak postoji.
Što je zadatak ustanove?
Ustanova mora pratiti rad svih legalnih objekata i djelovati istog trenutka po uočenoj mogućoj nepravilnosti spram prirode. Zato smo, kao ustanova, toliko i inzistirali na uklanjanju ilegalne gradnje iz zaštićenog područja, jer je to najviši stupanj nepoštivanja lokalne prirode i kršenje niza zakona.
Konkretno, ako se prilikom redovnog rada bilo kojeg legalnog pročistača čije vode završavaju u zaštićenom području u Međimurju, uoči nepravilnost, ustanova bi trebala imati kapacitet registrirati takvu nepravilnost i ovlaštenje da privremeno zatvori rad pogona koji onečišćuje. U tom smislu, ako je državi i županijama uistinu stalo do očuvane prirode, trebale bi zajedno jačati kapacitete ustanova za zaštitu prirode da budu spremne na izazove upravljanja zaštićenim područjima koja po međunarodnoj IUCN klasifikaciji spadaju u petu kategoriju (zaštićeni krajobrazi), a u kojima je čovjek sa svojom infrastrukturom sastavni dio zaštićene prirode.
Ujedno, trebalo bi uskladiti i neke zakone, kako bi ustanove za zaštitu prirode konačno postale stranke u upravnim postupcima koji se provode za područja kojim pojedina ustanova upravlja.
