Nakon romana ‘Črna mati zemla’ Kristiana Novaka, relativno mladog međimurskog kroatista i germanista, očekivanja su bila maksimalna. A najnovijim romanom ‘Ciganin, ali najljepši’ Novak je očekivanja u potpunosti opravdao. Ovog se puta dohvatio vruće teme. Odnosa između Roma i domicilnih Međimuraca.
Dakle, manjine i većine. Pa je strastvenu ljubav između mladog i privlačnog Roma i dvadeset godina starije Međimurke koja se nakon bračnog i poslovnog kraha nevoljko vraća u selo svom japici (ocu) odlično uklopio u aktualnu izbjegličku krizu. U hrvatskoj književnosti do sada nismo imali ovako minuciozan i osviješten opis romskog getoiziranog života kakav nam je srčano i smjelo predočio Kristian Novak.
Opis je to pisan bez predrasuda i humanističkog papagajskog licemjerja. A i u svijetu nema baš puno ovako dobrih kronika izbjegličkih trauma i sudbina poput ove koju je u romanu “Ciganin, ali najljepši” konstruirao Novak. Očito je i kod Roma, ali i izbjeglica imao odlične informatore. A i dao si je jako puno truda pri pisanju ovog romana, u kojem ima i ponešto bajaškog jezika, ali i obilja kulturoloških opažanja i detalja, i to ne samo o Međimurju.
A kada se ta dva snažna toka, romski i izbjeglički, tamo negdje na trilerskom kraju romana sasvim isprepletu, dobivamo roman koji prerasta u snažnu kritiku hrvatskog korumpiranog društva u kojem se zbog političke korektnosti nametane i iz Bruxellesa neke stvari nazivaju krivim imenima. Pa laž lako postane istina. I obratno.
Novak je slojeviti roman “Ciganin, ali najljepši” strukturno odlično osmislio. Ispričao ga je pomoću svojih glavnih likova, zlosretnih ljubavnika Milene i Sandija, mladog policajca iz Zagreba Plančića i iračkog Kurda Nazata iz Mosula. Njihove ispovijesti uvode nas u priču koja iz ljubavne i ambijentalne priče neočekivano prerasta u neobično krvavi politički krimić, ali i živahnu sociološku studiju ne samo o Romima i njihovim posebnostima i zagonetkama, nego i o svim onim ljudima koje rat, neimaština i nesigurnost tjeraju na opasan put s kontinenta na kontinent dug nekoliko tisuća kilometara.
Novak je sve te teme dotaknuo s puno osjećaja i takta, ali ne izbjegavajući ni brutalnost ni nagonsku surovost života koja postoji posvuda, pa onda i u arkadijskom hrvatskom cvjetnjaku između rijeka Mure i Drave.
Stalnim mijenjanjem pripovjedača, dizanjem i spuštanjem psiholoških tenzija, Novak je u romanu “Ciganin, ali najljepši” postigao veliku, upravo kriminalističku napetost, ali nije napisao krimić jer u “Ciganinu” na početku ne bijaše zločin, nego ljubav. Ali i strah. Onaj ljudski elementarni strah koji svaki pojedinac trpi od svoje najbliže okoline, od svog stada i od svojih najrođenijh. Dakle, od neprihvaćanja.
Od javnog sramoćenja. I ubojitog ogovaranja na koje nijedna manja sredina nije imuna. Milena Muriša boji se svojih Međimuraca kao što se Sandi Ignac boji svojih Roma. A da bi nahranili svoj strah, spremni su ne samo na kompromise, nego i na greške. Nisu heroji, a i ne znaju da imaju posla s kukavicama. Kada to doznaju, već je prekasno. I za ljubav i za život. Strah od vlastitosti još jednom je pobijedio. Ni prvi ni zadnji put.
Još je jedna velika vrijednost ovog punokrvnog romana u kojem ima i blage magije i mutnog realizma u fenomenalnim, uvjetno rečeno sporednijim likovima. Nijedan nije prepušten slučaju. Svaki, ama baš svaki iznimno je važan u ovoj literarnoj freski današnjeg Međimurja koje i te kako trpi od svoje graničnosti i upravo pa močvarne propusnosti.
Dakle i Sandijeva majka, bolesna stara Ciganka Albina, utjecajni veteran Domovinskog rata Hamer, romski Starješina, veselo-opasni Iranac Azad, japica Rudolf, prolupali policajci, Sandijevi romski supatnici Mirza i Tompa…
Kakav će biti odjek ovog romana u Hrvatskoj i napose u Međimurju, koje je puno tajni i šutnji? Hoće li biti predoslovnih tumačenja? Političkih čitanja? Uskogrudnih pojednostavljenja ili pak picajzlastih uopćavanja? Potpuno svejedno. Kristian Novak napisao je roman kojim se hrvatska književnost i hrvatsko društvo mogu ponositi. I to na duge staze.
