– Groblja nisu gradovi mrtvih, a grobovi ne znače završetak. Grobovi su kolijevka novoga života, a groblja su Božje njive u koje Bog stavlja preminule, kao što se pšenična zrna stavljaju u zemlju i iz njih nikne novi život, ističe prof. dr. Juraj Kolarić, poznati teolog, Međimurac rodom iz Donjeg Hrašćana, upućujući na usporedbu u Ivanovu evanđelju 12,24.
On kaže kako komparativna povijest religija govori općenito o smrti čovjeka, kao o promjeni njegova stanja i kao o njegovu odlasku s ovoga svijeta na neko “novo mjesto”. O čemu svjedoče različiti rituali ili obredni oblici pogreba i ukopa pokojnika.
– Arheologija svjedoči o propisima kako se moraju pokapati mrtvi, što ovisi o eshatologiji naroda. Mrtvo tijelo obično se polagalo u zemlju, predavalo vatri ili prepuštalo vodama rijeka. Mrtvacu su se zaklapale oči i zatvarala usta, tijelo se pralo, pomazivalo, odijevalo (obično u bijelo ruho), ukrašavalo nakitom, uljepšavalo šminkanjem ili bojilo, ili mu se na lice stavljala maska ili se balzamiralo.
– Sve kako bi se sačuvalo do pogreba ili oproštaja od najbližih, koji je uključivao oproštajni poljubac. Negdje se mrtvacu u usta stavljao novac, kojim bi mogao platiti ulaznicu ‘u vječnost’, odnosno prijevoz do ‘vječnog odredišta’ – kaže dr. Kolarić. Vrijeme između smrti i ukopa bilo je ispunjeno različitim obredima.
– Mrtvo tijelo obično se na ukop nosilo. Nad otvorenim grobom govorilo se o pokojniku, uglavnom pohvalno, zbog čega su još Rimljani iskovali uzrečicu ‘De mortuiss nihil nisi bene – O pokojnicima, samo dobro!’.
Na grobu se obično prinosila žrtva ‘podzemnim silama’. Tijelo se prethodno stavljalo u lijes ili se zamatalo u platno. I ukapalo se uz poklike ili glasne tužaljke i naricanje nazočnih – kaže dr. Kolarić. S pokojnikom su se pokapali i predmeti koji su mu bili važni. Muževi su se pokapali s oružjem, žene s predmetima domaćinstva i nakitom, a djeca s igračkama, kako bi bili na raspolaganju pokojnika i u ‘podzemlju’.
– Tijelo pokojnika obično se ukrašavalo cvijećem, kao i mrtvački lijes i grob. Karmine, od latinskog ‘carmen – pjesma’, u domu pokojnika trebale su uz nazočnost rodbine i prijatelja ublažiti bol zbog gubitka, tumači dr. Juraj Kolarić, dodajući kako je zakonodavstvo nekih državnih tvorevina pokušalo utjecati na to da se prigodom pogreba i ukopa pokojnika pribjegava pretjeranom luksuzu ili pretjeranom jadikovanju i naricanju.
– Tako su noćni pogrebi smatrani sramotnim, zbog čega su se sprovodi događali obično u jutarnjim satima. Ne pokopati stranca ili neprijatelja držalo se uvijek bezbožnim činom, jer se na taj način onemogućavalo duši pokojnika da dođe do svog mira, koji pokojnik postiže tek nakon ukopa, kaže dr. Kolarić, objašnjavajući kako sve rečeno o eshatologiji u povijesnom i religijskom kontekstu pokazuje da postoji konsenzus u povijesti o osnovnim pretpostavkama u tumačenju smrti i prekogrobnog života.
– Biblija Starog Zavjeta govori da se nakon smrti pokojniku zatvaraju oči, da ga se zatim odijeva te izlaže na odru ‘u gornjoj sobi’ (odaji). Nakon toga slijede tužaljke rodbine ili naručenih narikača. Istog dana nakon smrti pokojnika se nosi na groblje i polaže u grob prethodno opskrbljen mirodijama i pomazan pomastima, kaže, dodajući da se kod semitskih naroda tijelo pokojnika pokapalo u zemlju ili polagalo u kameni grob.
Iznimka su židovski patrijarsi, Jakob i Josip, koji su zbog egipatske eshatologije balzamirani. Spaljivanje tijela u Bibliji rijetko se spominje, a potpuno spaljivanje smatralo se kaznom.
– Eshatologija Biblije Novog Zavjeta nastavlja današnju tradiciju. Pokojnikovo tijelo peru žene i zamataju ga u mirišljave plahte, a glavu mu zamataju u grobni ručnik, dok se lice pokriva otiračem zbog ‘smrtnog znojenja’.
Zatim se odnosi u gornje odaje kuće, oplakuje te odnosi na groblje uz mnogobrojnu pratnju obitelji, rodbine i prijatelja, kaže dr. Kolarić, objašnjavajući kako su Židovi vjerovali da je najveća nesreća za čovjeka da ne bude pokopan kad umre. To se tumačilo Božjom kaznom, koja je čovjeka isključivala iz sudioništva u vječnosti. Zbog toga su Židovi tražili da treba pokopati i tijela neprijatelja.
– U istočnocrkvenoj tradiciji, u Bizantu, gdje su se sačuvali mnogi pogansko-antički pogrebni običaji, kršćanstvo ih je pokušalo ‘obući’ u kršćansko ruho. Tako su se pokojnici pokapali u zemlju, ali na mjestima izvan naselja.
Crkva je ta grobna mjesta blagoslivljala, a oskvrnuće grobova pokojnika kažnjavala je teškim duhovnim kaznama – objašnjava dr. Kolarić. Rimska liturgija je, kako kaže, u svojim počecima preuzela građanske običaje uz pojavu smrti i ukop pokojnika, ali ih je pokušala kristijanizirati.
Tako kršćanska tradicija prenosi mišljenje sv. Jeronima da se u pogrebnim svečanostima pjevaju psalmi i crkveni himni, što je došlo do izražaja u misama za mrtve.
– Kršćanski ritual predviđao je da se u noći prije pogreba i ukopa pokojnika bdjelo u kući kraj njegova tijela. U 11. stoljeću to je bdjenje zamijenjeno tzv. službom pokojnika. Sve je bilo uređeno posebnim propisima Rituale Romanum iz 1614., gdje se govori o prijenosu mrtvog tijela iz kuće pokojnika u crkvu, a iz crkve na groblje.
Kasnije je sprovod bio pojednostavljen, tzv. ‘ritus parvus – mali obred’, po kojemu se tijelo pokojnika iz kuće izravno nosilo na groblje, a ‘requiem’ ili sprovodna misa služila se prije ili poslije sprovoda, dok je obred završavao odrješenjem nad odrom, kaže dr. Kolarić, dodajući kako su blagoslov groblja i grobova te uporaba svete vode i tamjana od početka bili popratni obredi koji su pratili pogreb.
– Pokapanja su oduvijek bila na grobljima, koja su se redovito nalazila uz župne crkve ili područne kapele, a sve zbog toga da bi pokojnici nedjeljama, kada se zajednica vjernika okuplja na svetoj misi kao kršćanska obitelj, mogli uz pratnju svojih anđela čuvara sudjelovati na misi, kaže dr. Kolarić, dodajući kako su pod utjecajem prosvjetiteljske politike cara Josipa II. i njegove odredbe 1779., da se groblja zbog zdravstvenih i higijenskih razloga premjeste na posebne prostore podalje od župne crkve, premještena dalje od crkava i kapela.
Veliku novost u liturgiji za pokojne uvodi Drugi vatikanski sabor, kada je preporučio da se umjesto crnog liturgijskog odijela na misama za pokojne i na pogrebima uvede ljubičasta boja.
– Svaka krštena osoba ima pravo na crkveni ukop, osim ako mu je to pravo oduzeto izričitim pravnim pravorijekom, kaže dr. Kolarić, podsjećajući da su pogrebne svečanosti poprimile u različitim kršćanskim zajednicama lokalni karakter i najrazličitije oblike, često protkane ostacima naslijeđenih poganskih obilježja i običaja. Tako su se pokojnici u nas pokapali sa svojim molitvenicima, koji su zbog toga zauvijek nestali iz domova i s polica knjižnica.
– Valja spomenuti i veliki kulturološki, društveni i crkveni fenomen ‘spričavanje’, koji se održao u sjevernoj Hrvatskoj, posebice u Međimurju, do Drugog vatikanskog sabora. Kantor ili orguljaš umjesto tradicionalne naricaljke pjevao je tzv. spričavanje u kojem je u pjesmu utkao riječi pokojnikovih članova obitelji opraštajući se od pokojnika, kaže dr. Juraj Kolarić.
