Matija Ladić iz Pribislavca koji za sebe kaže da je ‘neformalni’ ugajivač međimurskog konja, posalo je nam je otvoreno pismo, točnije svoju reakciju na nedavno održanu stočarsku izložbu Međimurske županije koja je održana na MESAP-u u Nedelišću. Njegovo viđenje same izložbe prenosimo u nastavku.
‘Ovogodišnja stočarska izložba MESAP potaknula me na pisanje ovog pisma. Kao jedan od izlagača, tj. da točnije kažem kao unuk uzgajivača Josipa Hrena osjećam se žalosno te ovo pišem sa suzom u oku. Kao što svi znate svake godine na MESAPU od 2000. godine održava se ‘Stočarska izložba Međimurske županije’. Svake godine unazad 16 godina nedjeljno jutro bilo mi je rezervirano za pomoć djedu pri utovaru i brizi oko grla međimurskog konja. Ovogodišnja stočarska izložba koja u jednom danu objedinjuje sve životinje djeluje pomalo razočaravajuće.
Da počnem od početka. Moja priča započinje 1997. godine kada, na moju radost, djed na dvorište dovodi konja. To je bila kobila Suzy, koju je kupio meni kao desetogodišnjaku. 2001. godine osnovana je Udruga uzgajivača međimurskog konja “Međimurec”. Mogu reći da sam tada bio sretan kad sam čuo da se osniva udruga koja će pomoći u daljnjem uzgoju i oplemenjivanju međimurskog konja.
Svake godine u nedjeljno jutro sam vodio konje s djedom na MESAP. To je bio dan kada je međimurski konj ponosno stasao na izložbi. Danas, 16 godina kasnije tu izložbu pogledao sam za 5 minuta sa suzom u oku. Tamo samo dva grla međimurskog konja. U meni ponos, izvana tuga, jer to su grla iz uzgoja moga djeda.
Od Udruge uzgajivača međimurskog konja ni traga ni glasa. Što se dešava u Udruzi ne znam. Nakon toliko godina Udruga, ni Međimurska županija nisu se pobrinuli da autohtona pasmina međimurskog konja zasjaji na izložbi. Međimurski konji ostali su doma. Jedan dan u godini koji je bio rezerviran da djeca vide konje i to naše domaće pasmine pao je u zaborav. Kod ljudi tuga i nevjerica.
Priču pričam iz vlastitog iskustva. Sebe ću navesti kao “neformalnog” uzgajivača. Smatram, i uvjeren sam da je moj djed dao svoje najbolje godine za uzgoj međimurskog konja i samim time ponosan je uzgajivač desetak reprezentativnih grla te pasmine. Danas ta grla žive na drugim rančevima, za sebe je zadržao jedno zbog godina. Ta grla danas su u top formi.
Na tzv. “gmajni” u Žabniku nalazi se osam grla međimurskog konja. Od toga šest iz uzgoja mog djeda. Opet ponos u srcu, a tuga kad vidim te konje. Suzy “moja” prva kobila sada stara 19 godina, također se nalazi tamo uz svoje unuke Sambu, Sunju, Senku, Suzy jr te Sanu. Prije nekoliko tjedana posjetio sam ih u Žabniku, ne po prvi puta i ono o čemu sam prije razmišljao, obistinilo se. Opet tuga i nevjerica. U predivnom ambijentu, sa lijepo izvedenim štalama konji šetaju pašnjakom.
Ali… Opet taj ali… Konji hodaju ograđenim prostorom, nemaju potrebnu ispašu, a pašnjak se pretvorio u blato. Nakom nekoliko neformalnih upita saznajem, a vidim i iz priloženog da se sa konjima ništa ne radi. Nadam se da imam krive informacije i da sam u krivu. Od prvoklasnih grla od kojih su pojedina bila ujahana i jahana, uvožena i vozila zaprege danas konji u top formi služe kao izložbeni primjerci. Pa nije moguće da u sklopu projekta za koji su dobivena financijska sredstva iz EU fondova ne postoji osoba koja bi se tim konjima bavila. Gospodo, konju nije dovoljno dati hranu i napojiti ga te mu okrenuti leđa.
Ovim pismom nikoga ne prozivam, već želim ukazati na probleme. Pokušavam potaknuti svijest odgovornih ljudi u našoj Županiji te Udruzi uzgajivača “Međimurec” kako međimurski konj ne bi došao tamo gdje je bio prije 2000. godine. Smatram da nije potrebno, niti je ikad bilo, uvoziti grla iz susjedne nam Mađarske jer na našem tlu bilo je i ima potencijala za rasplod i oplemenjivanje pasmine, ajmo tako reći na domaćem terenu, samo se trebalo “pozabaviti” problemima malih ljudi.
Smatram da vodstvo Udruge ima dovoljno financijskih sredstava te potencijala kak bi se međimurski konj ponovno vratio na scenu, na stočarske izložbe, ne samo MESAP, već i šire diljem Hrvatske. Vjerujte mi, imamo što pokazati, a izraslo je na međimurskom tlu! Nije moguće da će sve pasti u vodu. Međimurski konj je pasmina radnog konja te ovim putem apeliram da mu dopustite da on to i bude. Uzgajivači ulažu previše truda u konje, a imaju premalo sluha od ljudi koji im kroje pravdu u foteljama.
Postoji nebrojeno načina da se konje približi ljudima, da se organiziraju druženja sa interreakcijom između životinja i ljudi, ne samo jednom godišnje. Na taj način konji bi se približili ljudima i siguran sam da bi više gospodarstava u Međimurju, pa nadajmo se i šire imalo Međimurskog konja u dvorištu. Nadam se da će ovo uroditi plodom te da ćemo slijedeće godine ponovno u nedjelju na MESAP ponosno voditi svoja grla međimurskih konja.
