Međimurje je iznjedrilo mnoge uspješne ličnosti, od kompozitora Josipa Štolcera-Slavenskog, dr. Rudolfa Steinera, dr. Vinka Žganca pa sve do brojnih profesora, inženjera, znanstvenika, odvjetnika, liječnika, ekonomista, novinara, sportaša i umjetnika na koje Međimurci mogu biti ponosni. Kamo ih je životni put odnio nakon završetka srednje škole u Međimurju, čime se danas bave te kako vide svoju budućnost i profesionalni razvoj, otkrivat ćemo svakog tjedna
Andrej Prošev (27) iz Čakovca je liječnik koji je trenutno na specijalizaciji iz područja psihijatrije u Županijskoj bolnici Čakovec. Ove jeseni svoje će usavršavanje nastaviti u Klinici za psihijatriju “Vrapče” u Zagrebu, no i uz pretrpan raspored uvijek pronalazi vrijeme za svoje dvije druge ljubavi, glazbu i sport.
Kao liječnik pokazuje veliku empatiju prema ljudima i često se može čuti da je omiljen među svojim kolegama. Upravo zato nimalo ne čudi što je o studiju medicine počeo razmišljati već krajem osnovne škole, a i danas je čvrsto uvjeren da je odabrao najbolju moguću profesiju za sebe.
– U osnovnoj školi sam odluku o upisu studija medicine držao za sebe jer sam bio praktički na početku svog obrazovanja, a i znao sam da ću se u čakovečkoj Gimnaziji susresti s mnoštvom zanimljivih predmeta i tako je i bilo. Ipak, odlučio sam se držati svog prvotnog plana i mogu reći da nisam požalio ni sekunde. Medicina pruža širok dijapazon mogućnosti jer tek specijalističkim usmjerenjem osoba odabire što će raditi cijeli život – nadovezuje se Andrej.
Koliko je bio zadovoljan odabranim fakultetom, govori i činjenica da bi sve opet ponovio. Dakako, Andrej ne krije da nije uvijek sve bilo idealno. Brojne besane noći, odricanja i teški ispiti postali su dio njegove studentske svakodnevice, no smatra da je sve to dio procesa koji mora proći svatko tko želi postati liječnik.
Spoj medicine i košarke
Trenutke opuštanja između učenja koristio je igrajući košarku za košarkašku momčad Medicinskog fakulteta, što je još od malenih nogu bila njegova strast.
– U košarku sam se zaljubio kad sam kao mali s tatom odlazio na hakl. Sjećam se da sam gledao “velike dečke” kako igraju i sanjao sam kad ću biti dobar kao oni da im se mogu priključiti u igri. Tada sam počeo trenirati i upoznao sam se sa svojim vršnjacima koji su isto obožavali taj prekrasni sport, a s mnogima od njih ostao sam u sjajnim odnosima do danas. Smatram kako je sport imao veliku ulogu u izgrađivanju mog karaktera – kaže Andrej.
Svoju je ljubav prema sportu dobro je iskoristio, a njegova momčad bila je među najboljim ekipama zagrebačkog Sveučilišta. Također su redovito sudjelovali na Humanijadi, međunarodnom sportsko-edukativnom susretu biomedicinskih fakulteta, te se redovito penjali na pobjednička postolja. Jedna od Humanijada koja mu je najviše ostala u sjećanju je ona iz 2012. godine koja se održala u Svetom Martinu na Muri.
– Te godine susret je organizirao Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Ranije su se sve Humanijade odvijale diljem naše obale, no naš se fakultet odlučio za Međimurje i to se pokazalo kao pun pogodak. Kada i danas pričam s kolegama o Humanijadama, gotovo svi kažu da im je ta bila najbolja od svih dosadašnjih – kaže Andrej.
Svoj je talent pokazao i na ovogodišnjim Sindikalno-sportskim susretima zaposlenika u zdravstvu, koji su se ovaj tjedan održali u Umagu, a na kojima je čakovečka bolnica proglašena ukupnim pobjednikom.
Pomoć pacijentima najveća mu je motivacija u radu
Osim ljubavi prema košarki, krasi ga i velika empatija prema ljudima, a to je jedan od razloga zašto je nakon stjecanja diplome svoju karijeru odlučio nastaviti u nimalo jednostavnom području psihijarije.
S obzirom da prema novom programu stažiranja liječnika u općim zdravstvenim ustanovama nije moguće obilaziti odjele psihijatrije, Andrej je odabrao Kliiniku za psihijatriju “Vrapče” kako bi se što bolje upoznao sa strukom koja ga je oduvijek intrigirala.Nakon što je položio državni ispit, čakovečka bolnica raspisala je nekoliko natječaja za specijalizaciju iz različitih grana medicine, među kojima i iz psihijatrije, što je za njega bila prilika koju je svakako želio iskoristiti. U svemu tome veliki mu je uzor bio i njegov otac, također psihijatar.
– Još sam kao mali posjećivao svog oca na poslu i tada sam po prvi put imao doticaj s duševnim bolesnicima. Sjećam se da sam, iako sam još bio mali, vidio da tamo nisu bili ljudi koje znamo gledati na filmovima, koji nažalost često znaju predstavljati stereotip psihijatrije i duševnih bolesnika. Vidio sam da su to ljudi kao i svi drugi, kojima je teško i koji su došli po pomoć – iskreno govori Andrej.
Kolegij iz psihijatrije na četvrtoj godini studija bio je presudan za njegov odabir.
– Tada sam shvatio da u današnjem svijetu raste broj ljudi oboljelih od depresije, anksioznih poremećaja, reaktivnih stanja, raznih vrsta ovisnosti i da je to područje medicine koje će u budućnosti sve više dobivati na značaju. Moderni čovjek trajno živi u stresu, a zapadnjački stil života čovjeka stavlja u stanja u kojima se on teško snalazi i sve teže adaptira. Također me oduvijek intrigiralo područje ljudske emocionalnosti. Smatram da se tom području kroz odgoj i obrazovanje poklanja premalo pažnje, što je u velikom neskladu s važnošću koju emocije imaju u životu svakog pojedinca.
Karijera budućeg psihijatra nije nimalo jednostavna kada se uzmu i obzir i teške životne priče pacijenata s kojima se svakodnevno mora nositi.
– Ponekad dođem kući potpuno iscrpljen. Nije nimalo jednostavno proživljavati sve te teške priče zajedno s drugim ljudima. Za to je potreban ogroman empatijski kapacitet. Ipak, u tome vidim i ljepotu psihijatrijske struke. Za mene nema bolje motivacije nego kada uspijem pomoći osobi kojoj je bilo teško i koja je došla po pomoć.
Kako bi se lakše nosio s teškim poslom, pronašao je svoje načine opuštanja. Osim već spomenute košarke, vrlo mu je važna i glazba. Završio je osnovnu glazbenu školu, a i nakon toga se nastavio baviti glazbom pa tako i danas u trenucima opuštanja najradije zasvira klavir.
Odlazak u inozemstvo nije u planu
S obzirom da je posljednjih tjedana medijsku pažnju plijenila aktualna reforma zdravstva, Andreja smo također upitali što misli o tome i o odlasku liječnika iz Hrvatske.
– Stanje u hrvatskom zdravstvu poprilično je loše i smatram kako su reforme zdravstvenog sustava zaista potrebne. Ne ulazeći sada u sam sadržaj i bit reformi, ovako se dalje više ne može nastaviti. Veliki broj mladih i školovanih zdravstvenih stručnjaka odlazi raditi u inozemstvo zbog niza razloga, a to su ljudi na kojima je u budućnosti trebao počivati sustav. Hrvatskoj kronično nedostaje liječnika, ali i ostalih medicinskih kadrova, a to će se, nažalost, sve više odražavati na onima zbog kojih zdravstvo i postoji, pacijentima.
Iako je njegova struka u nezavidnoj situaciji, Andrej napominje da on ne razmišlja o odlasku u inozemstvo.
– Bez obzira na teško stanje u našem društvu, smatram kako ova zemlja ima potencijal za napredak i kako se itekako može, ali svatko od nas treba početi to mijenjati, krenuvši od sebe. Da je to lako i jednostavno, sigurno nije, ali mislim da za ovu zemlju još nije prekasno i da još uvijek ima nade, uz stručne i moralne ljude koji imaju snage inicirati promjene u društvu. Tko će ostati ako mi odemo? Dakako, oni koji su otišli imaju svoje razloge i svoj životni put pa ih nipošto ne smijemo osuđivati.
Kako bi postao što bolji u području svog rada te iskoristio vlastiti potencijal u budućnosti, ove jeseni nastavlja svoju specijalizaciju u najboljoj hrvatskoj psihijatrijskoh klinici, zagrebačkom “Vrapču”.
– Tamo ću provesti iduće četiri godine, sve do specijalističkog ispita. Tijekom tog vremena pokušat ću dati sve od sebe da što više naučim. Smatram kako je ovo vrijeme, kada sam u naponu snage, idealno za stvaranje određenih temelja koje ću kasnije nadograđivati. Svakako planiram upisati i neku psihoterapijsku školu, ali o tome ću više razmišljati kada u rujnu doselim u Zagreb – završava Andrej.
