U nedjelju, na dan Presvetog Trojstva, u Martinuševcu je proščenjem i svečanim misnim slavljem proslavljeno i Presveto srce Isusovo Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi.
Svečano misno slavlje predvodio je vlč. Ivan Vugrinčić, a pjesmom ga podržao zbor župe ‘Sv. Katarine djevice i mučenice’ iz Gornjeg Mihaljevca, župe kojoj pripada i Martinuševec.
U nadahnutoj propovijedi vlč. Vugrinčić je posebno istaknuo: ‘Svetkovinom Srca Isusovog slavimo Božju ljubav kojom ljudi svakog čovjeka. Današnji moderni i suvremeni čovjek gubi srce , ono srce po kome čovjek jest ono što jest , po kojem je čovjek, čovjek. A čovjek je čovjek upravo po tome ako ima srca za drugoga.
Pogledajmo samo današnji svijet, današnje naše društvo, sve manje ima srca u našim obiteljima. Obitelji su podijeljene svađama, malo tko razgovara jedan s drugim, rijetki su zajednički ručkovi, čak i nedjeljom. Nažalost nema više ni one prave roditeljske ljubavi prema djeci. Lakše ih je ostaviti pred televizorom i kompjuterom, neka ih oni odgajaju, umjesto da im roditelji posvete malo svoga vremena. Sad smo odgojili djecu tako da više nemaju ljudsko srce i da su naviknuti živjeti bez topline i osjećaja srca.
Muškarac i žena više nisu osobe koje iskazuju ljubav i toplinu, nego su jednostavmno postali predmet za uživanje. Čak nas nekim paradama žele uvjeriti da normalna ljubav između muškarca i žene nije ono pravo. I zato nam danas kao nikada prije posebno treba blagdan Srca Isusova. Blagdan u kojem prepoznajemo Božju ljubav prema čovjeku, blagdan u kojem čovjek mora učiti od Božje ljubavi.
Dao Bog da muževi i žene imaju više razumijevanja, ljubavi i poštovanja jedan prema drugome, ali i više vremena i pažnje za svoje stare roditelje i za svoju djecu. Pokažimo svoju osjećajnost ljubav prema djedu i baki, gledajmo njihovo srce koje nas je ljubilo kad smo bili djeca, ako koje nas još uvijek ljubi. Neka nam Srce Isusovo bude mjerilo kojom ljubavlju moramo ljubiti.”
Misnom slavlju i proščenju nazočio je, za ovo malo međimursko mjesto koje broji nešto malo više do stotinjak duša, iznenađujeće veliki broj mještana i gostiju, koji su brojnošću višestruko nadmašili broj stanovnika.
Poslije zajedničkog obilježavanja ovog velikog kršćanskog blagdana domicilno stanovništvo je ugostilo proščenjare (stara međimurska tradicija), što je prigoda da se bar jednom godišnje okupe Martinuševčani, njihova rodbina i prijatelji koji su rasuti širom svijeta. Pored duhovne crte, posebno raduje što se tradicija održava, kao kulturno blago Međimurja.